Intervju tjedna

Moje "Priče sa dušom" djeluju kao bajke sa Balkana, a ustvari su 100 % organske

Agrovijesti
Nenad Blagojević - priče sa dušom Fotografija: Nenad Blagojević Pogledajte galeriju
Beogradski novinar Nenad Blagojević pokrenuo je portal "Priče sa dušom" među kojima su najčitanije one o životu na selu i poljoprivredi, i to ne samo u Srbiji nego i u drugim državama regiie. Zašto život na selu i proizvodnja hrane u svim zemljama bivše Jugoslavije postaju sve zanimljiviji i koji su razlozi da svi pomalo maštamo da imamo svoj komad zemlje i proizvodimo hranu, te kako su neki hrabri ljudi skupili hrabrosti i započeli neobične poslove i živote Blagojević nam je ispričao u ovotjednom intervju. Njegove zanimljive priče možete pročitati na www.pricesadusom.com

Vaš portal "Priče sa dušom" (www.pricesadusom.com) izazvao je pozitivne reakcije širom regije, jer na jedan specifičan način pišete o ljudima i donosite lijepe priče o različitim i drugačijim načinima života. Što Vas je potaknulo da krenete sa portalom?

Nakon šest godina rada u poznatom tjedniku za žene “Lisa”, došao sam u situaciju da imam previše životnih priča, a sve manje prostora u novinama. Zbog radnog vremena koje su nam menadžeri uveli od 9 do 17 sati, dobre priče su prolazile pored mene, jer ih nisam mogao sve napraviti u to vrijeme, a ja sam morao da poštujem suluda pravila koja ne idu uz kreativni posao.

U jednom trenutku sam shvatio kako se trebam osamostaliti, dati otkaz i pokrenuti site koji će predstaviti vrijedne i talentirane ljude koji su svojim radom i idejama promjenili i ulijepšali svoje živote. Pozitivna energija i zadovoljstvo koje mi čitatelji u posljednjih godinu i po dana šalju sa svih strana svijeta, jače su od prethodnih 14 godina, koliko sam proveo u tiskanim medijima. Priče sa dušom do sada je posjetilo oko 450.000 čitatelja, koji su otvorili oko 850.000 stranica.     

Priče koje donosite tiču se različitih segemenata života, a jedan od bitnih, a čini mi se dosta čitanih je život ljudi na selu? Kako prolaze priče o ljudima koji žive na selo, nešto proizvode, vraćaju se iz grada i pronalaze novi način života? 

Priče u rubrici Selo moje su najčitanije, zajedno sa tekstovima o poduzetnicima i turističkim radnicima. Razlog je jednostavan – velika većina stanovništva Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, okolnih zemalja i dijaspore potekla je sa sela i ta emocija prema prirodi i poljoprivredi nam je u genima.

Svi imamo svoje selo, uspomene iz djetinjstva na bakinu kuhinju, domaći umjeseni kruh pečen na drva, praznike u prirodi, skupljanje sijena, branje kukuruza…

I, iako mnogi pežorativno gledaju na selo i ljude koji tamo žive i stide se svog podrijetla, ono im je u srcu. Pogledajte samo grupe na Facebooku “Svi u selo”, “Svi mi koji bismo se preselili na selo”, “Selo veselo”. One imaju na desetine tisuća članova koji maštaju o povratku i životu izvan grada.

Ali, za sada samo maštaju jer nemaju hrabrosti ili im je netko rekao kako život na selu nema perspektivu. Zbog toga svi oni čitaju priče o preseljenju iz grada u selo, o ekološkoj proizvodnji, i dive se što je netko napravio ono što oni imaju u podsvjesti.    

Što je ono što bi Vi kao autor takvih zanimljivih i poučnih priča mogli reći kakav je danas život na selu, kako u Srbiji, tako i u regiji, dakle svim zemljama iz kojih donosite priče? 

Nenad Blagojević - priče sa dušom

Mada to u pričama, dok predstavljam neku obitelj i njihove proizvode djeluje sjajno i bajno, život na selu nimalo nije lak, pogotovo ako imamo u vidu da države u našoj regiji ne podržavaju dovoljno seljaka i njegovu proizvodnju, već se usmjeravaju na uvoz poljoprivrednih roba.

Ipak, oni koji su se fokusirali na jednu ili više grana, odnosno, koji su se specijalizirali za određenu proizvodnju, i te kako imaju uspjeha. Recimo, poljoprivrednici u Srbiji koji proizvode suhe šljive, borovnice, aroniju, brusnice, maline, kupus, ekološko voće i povrće, lješnjake, kupine, jabuke, ljutu papriku ili prave specifične vrste sireva, ajvar, matične sokove, med ili druge proizvode, ili uzgajaju svinje mangulice, koze ili pure, imaju dosta posla, i, kako su mi rekli “znaju da može i bolje, ali su zadovoljni”.

Kod nas i dalje najbolje prolazi izreka “u se i u svoje kljuse”. U srpskim selima glavni problem u napredovanju oduvijek je bila svaštarska proizvodnja, odnosno proizvodnja “svega po malo”, a “ničeg dovoljno da se od toga živi”. Zato se oni koji su se uspjeli usmjeriti ka jednoj grani, nisu pokajali. A o prednostima života na selu poput slobode, manjih troškova života i zdravijeg stila života da i ne govorim.       

Što je suštinski najvažnije da se ljudi vraćaju selu i proizvodnji? Da li je to nekakvo nezadovoljstvo životom u gradovima, manjim stresom, boljom kvalitetom života? 

Moji sugovornici kažu kako su se vratili na selo jer im je stres došao preko glave, jer su se umorili raditi za drugoga (iako je često odlična plaća u pitanju) i jer su poželjeli mir. Zbog sve veće zagađenosti hrane, dobar je dio onih koji su poželjeli znati što jedu, odnosno da sami proizvode hranu za sebe, ali i da je prodaju.

Ima selo i svoje mane, kada je riječ o infrastrukturi, školama i domovima zdravlja, ali najvažnije je da ste na selu “svoj na svome”.  

Isplati li se danas baviti poljoprivredom, proizvodnjom hrane. Što Vam kažu ljudi koji se time bave? Kako uspjevaju, kako se nose sa velikim trgovcima, trgovačkim lancima, korporacijama, uvozom? 

Zbog toga što moraju platiti određeni iznos velikim trgovačkim lancima kako bi se njihov proizvod, bez obzira na kvalitetu koju ima, našao na policama supermarketa i zbog kašnjenja u isplati novca za prodane proizvode (koji nerijetko dovode do blokade poslovanja malih proizvođača) mnogi moji sugovornici moraju birati drugačiji oblik prodaje.

Ima selo i svoje mane, kada je riječ o infrastrukturi, školama i domovima zdravlja, ali najvažnije je da ste na selu “svoj na svome”. 

Danas u Srbiji imate na tisuće malih privatnih trgovina zdrave hrane koje nude upravo proizvode sa sela. Također, mnogi vlasnici farmi dostavljaju ujutro na kućnu adresu pakete tek ubranog voća i povrća iz vrta, a tu je i online naručivanje, kao i standardna prodaja na tržnicama.

Što se tiče izvoza, jedna od najvećih šansi Srbije posljednjih godina je izvoz suhih šljiva, jabuka i malina u Rusiju. Posljednjih godina ovdje imamo sve više mladih obitelji koje se sele na selo da bi se bavile seoskim turizmom. A još ako imaju svoju proizvodnju hrane i stoke, to direktno plasiranje turistima koji kod njih odsjedaju, dodatno uvećava zaradu.        

Da li je u Srbiji posao poljoprivrednika, proizvođača hrane ili stočara cijenjen posao ili ljudi imaju predrasude? Pretpostavljam da je i u Srbiji, kao i u Hrvatskoj, sve veći odlazak sa sela u gradove. Sela nam ostaju prazna, napuštena, a zemlja neobrađena. S druge strane pojavljuju se entuzijasti, ponekad čak i stranci, koji ipak u tom životu vide neku perspektivu i zadovoljstvo. Kako to komentirate? 

O predrasudama najbolji govori jedna mudra rečenica koja je kružila Facebookom - kako se na tržnici sa seljakom koji prodaje svoj, teškim radom stečeni proizvod, cjenkamo ne bismo li spustili cijenu za koji dinar, kunu, euro, marku, a da onda sjednemo u kafić nekog bogataša, papreno platimo kavu i konobaru ostavimo bakšiš.

Predrasude o selu i seljacima postoje upravo iz razloga jer smo velikom većinom potekli sa sela i ne želimo to prihvatiti, a pokondireno smo učeni kako je ostvarenje životnog sna u gradu. Ne samo u Srbiji, već i zemljama nekadašnje Jugoslavije, imam dojam kako nas je sramota onoga što je iskonsko, naše, a da olako prihvaćamo tuđe.

Stidimo se zaigrati kolo ili nacionalnu igru, da strancima pokažemo domaću hranu i stare kavane, a oni upravo to žele – netaknutu prirodu i ruralni pristup.

O tome sam dosta naučio radeći kao turistički vodič sa strancima, jer oni u balkanskim zemljama pronalaze ono što nemaju kod kuće. Zbog tih proširenih pogleda na svijet, oni će se prije preseliti na naše selo, nego mi sami. Do sada nisam upoznao vrijedne, a nesretne ljude koji žive na selu.

Često prijateljima govorim kako će za desetak godina biti bogatstvo imati svoj komad obradive zemlje sa izvorom pitke vode, tako da sam sretan što posjedujem obiteljsko imanje u Šumadiji. 

Imate li Vi dodira sa selom i poljoprivredom i da li Vam se čini kako je život na selu kvalitetniji od onog gradskog? 

Nenad Blagojević - priče sa dušom
Rođen sam i odrastao sam u Beogradu, ali sam svake školske praznike provodio sa bratom u selu mog oca u Gornjoj Trešnjevici, nedaleko od Topole i Aranđelovca.

Tamo se i danas najbolje odmorim. I iako dosta putujem po svijetu, volim reći kako je kod moje bake Branke moj "all inclusive" hotel sa pet zvjezdica. Nigdje na svijetu ne spavam tako dugo i dobro kao tamo.

Dobra strana sela su prostor, zrak, priroda, mogućnost da sami proizvedete hranu za sebe, tamo nema stresa. Dugoročno, u srpskim selima koja izumiru problem je to što se škole gase, sve je manje trgovina, infrastruktura je loša. U mom selu kad padne veliki snijeg, ostajete tamo dok se priroda ne smiluje da popusti.

Objavili ste i neke zanimljive priče iz Hrvatske? Kako ste stupili sa ljudima iz Hrvatske u kontakt i što ste iz tih priča naučili, doživjeli, kakve emocije ponijeli? 

Iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine imam sve više čitatelja (iz Hrvatske je oko 12.000 čitatelja posjetilo site, a iz BiH oko 35.000).

Putopis o Daruvarskim toplicama, koji sam objavio na mom drugom site-u "Put oko sveta"  prošao je izuzetno lijepo kod čitatelja, jer sam se odlučio odmaknuti od jadranske obale, o kojoj se uglavnom piše. U najuređenijem malom gradu Hrvatske predivno sam dočekan, a tadašnja direktorica Turističkog ureda Daruvar Lidija Premec provela me je kroz grad i pozvala me da gostujem na Radio Daruvaru.

Kada je prošle zime u Beograd došla Kristina Ercegović, poduzetnica iz Zagreba koja spaja druge poduzetnike širom regije u sklopu projekta Business Café, prvo sam napisao njenu Priču sa dušom, a onda je stigla inspiracija za Elizabetu Planinić iz Hrvatske, koja je prva otvorila tvrtku "Čuvar sjećanja", za održavanje grobova.

Pisao sam i o Zagrepčaninu Tomislavu Perku, koji je napustio uredski posao i otisnuo se na put oko svijeta.  

Što je ono što bi vrlo rado obradili kada je riječ o pričama iz Hrvatske? Imate li neke ideje gdje bi voljeli otići, o čemu pisati i što mislite da bi ljudi voljeli čitati iz naših krajeva? 

Prvo bih volio doći u Zagreb, i to vlakom, da napišem putopis i da se sretnem sa hrvatskim kolegama koji tamo rade kao turistički vodiči.

Trenutno se dogovaram za priču sa jednom umjetnicom iz Zagreba koja radi neobične lutkice, a čuo sam i za jedno zanimljivo eko-selo u Hrvatskoj. Mislim da bi čitatelji voljeli saznati o novim poduzetničkim idejama iz susjedstva, a kojih trenutno nema u Srbiji. Recimo, priča o održavanju grobova je bila potpuni novitet.

Što se tiče života na selu, na vašem portalu Agrobiz.hr u rubrici “OPG tjedna” ima dosta meni inspirativnih priča.

Volim vino i masline, pa bi bilo interesantno prenijeti iskustva stanovnika Hrvatske koji se time bave, kao i o turizmu u malim mjestima. Čuo sam za dva momka iz Splita koji su preuredili stari brod, pa sada na njemu rade ture, kao i za momka koji radi proizvode od ljutih papričica. Planiram ih kontaktirati.         

U nešto više od godinu dana od kada ste pokrenuli portal počeli su Vam se javljati ljudi sa svojim pričama, a sa druge strane u današnjem "copy-paste" novinarstvu puno priča su vam pokradene i adaptirane za današnje brzo i taboloidno novinarstvo? Jeste li zadovoljni što prepisuju i što ih Vaše priče inspiriraju? 

Srećom, u mojim pričama nema materijala za tabloide. A ako sagledamo činjenicu da priče koje nastaju u jednom stanu na periferiji Beograda, na sasvim prosječnom kompjuteru, i da ih piše novinar koji čak nema ni svoj automobil, nego putuje autobusom i vlakom - često prenose najčitaniji srpski mediji poput Blica i Kurira, sa miliijunskom dnevnom čitanošću i timom od nekoliko stotina ljudi, ne mogu biti nezadovoljan.

Naravno, imamo dogovor da stavljaju link na tekstove prema mom site-u. Jednom se jedan urednik velikih novina žalio da je u Srbiji “kriza sadržaja”.

Nenad Blagojević - priče sa dušom

Naprotiv, smatram da će biti priča dok ima ljudi, a žao mi je što današnji mladi novinari istražuju samo na Google-u i što rijetko izlaze na teren. Drago mi je da ih moji sugovornici i ja inspiriramo, ali bih volio da sa mnom krenu izvan redakcije i osjete draž reportaže.

Koje bi priče koje ste objavili izdvojili kao najpoučnije, najčitanije, najzanimljivije? 

Čitatelji vole konkretne priče o nečijoj odluci u ova, za mnoge, teška vremena. To su ljudi koji ne kukaju, već su uzeli stvar u svoje ruke i rade.

Najčitanija je priča o obitelji u kojoj su otac i majka u istom danu ostali bez posla, sa tri kćerke, ali su počeli raditi talijanske kolačiće i tako se spasili krize. Zatim, priča o mladom Radi koji je u 21. godini otvorio firmu za posao na Internetu, o profesorici koja je dala otkaz da bi otvorila trgovinu za izradu tagliatella i rezanaca za juhu, o paru koji se iz Novog Sada preselio u Bezdan da bi uzgajali koze i radili sir, o čovjeku koji je raskrčio zapušteno imanje i počeo uzgajati povrće jer više nije želio kupovati hranu u supermarketima, o paru koji je počeo proizvoditi salate u teglama, o mladoj veterinarki koja se sa diplomom vratila da radi u ambulanti u selu…

Najpopularnije su priče koje pokreću na akciju, koje kroz stvarne ljude pokazuju da je sve moguće ako ste vrijedni i imate vjeru u sebe.

Pronalazite zanimljive ljude i živote. Je li oni mogu biti inspiracija drugima, da li se neke životne priče mogu preslikati i biti povod drugima da skupe hrabrosti i naprave iskorak iz svojih života sa kojima nisu zadovoljni?

Naravno. Meni je najvažnije ako sam nečijom pričom pokrenuo druge ljude na razmišljanje i da su se čitatelji nakon čitanja osjećali lijepo. A mnogi mi pišu da su im Priče sa dušom kao neki antidepresiv u vremenu loših vijesti i besmislenih obećanja političara.

Kada sam objavio priču o ženi koja radi najpopularnije zdrave kolačiće u Srbiji, čitatelji su masovno "Googlali" recept za njih. Tako je bilo i sa pričom o medenjacima.

Ne volim kopiranje, ali mi je drago kada kroz nečije iskustvo čitatelji shvate kako je uspjeh moguć.

Moji sugovornici nisu političari, tajkuni i sumnjivi tipovi koji su uz veliki novac napravili biznis, već ljudi iz našeg susjedstva kojima je dobra ideja bila presudna za uspjeh.

Napustili ste veliku novinarsku kuću i upustili se u vlastiti projekt. Kako ste skupili hrabrosti za to i jeste li sada sretniji?

Mnogi kažu kako je napuštanje posla sa dobrom plaćom koja je uvijek na vrijeme, bila ludost, ali i hrabost, dok ja smatram da sam postao sretniji. Kada sam dao otkaz, nisam imao nikakav biznis plan, osim intuicije.

Tako uvijek radim u životu i smatram kako treba vjerovati u sebe, umjesto raditi velike planove. Znate onu izreku “ako hoćeš nasmijati Boga, ti planiraj”.

Priče sa dušom nastale su spontano, bez izrade računa, bez sponzora i bilo koga tko stoji iza njih, osim mene samog. A čitatelji su vrlo brzo prepoznali kvalitetu i počeli dolaziti u ogromnom broju, a onda su uslijedili intervjui, gostovanja i reklame.    

Mislite li da u našoj regiji ima potencijala za povratak na selo i za vraćanje nekim vrijednostima koje su lijepe i pozitivne? 

Imam dojam kako svaki put kad se ljudi odvaže početi nešto novo na selu, da država odreagira demotivirajući ih. Recimo, trenutno se u Srbiji priča o otvaranju njemačke tvornice mesa Tenis, što seljacima daje signal kako njihove svinje neće biti na cijeni.

Ipak, oni koji stvarno žele živjeti na selu, oni se odlučuju na taj korak. Izbor je na nama - da li da to stvarno napravimo ili da nastavimo "lajkati" tekstove i fotografije na tu temu u grupama na Facebook-u. 

Nenad Blagojević - priče sa dušom
Planirate li u budućnosti koristiti i novce iz EU fondova kako bi kroz ovakav oblik pisanja radili na očuvanju običaja, priča iz ruralnih sredina i tradicije? 

U Srbiji se šalimo na svoj račun, pa kažemo da će EU nestati prije nego Srbija u nju uđe. Šalu na stranu, naravno, volio bih da kroz svoje tekstove obrazujem poljoprivrednike iz Srbije o tome kako da pišu buduće projekte, da se na vrijeme na to pripreme, kao i da prenesem iskustva njihovih kolega iz Hrvatske.

Tradicija i običaji su me oduvijek zanimali, dosta sam putovao sa folklornim ansamblom po svijetu, a čuvari tradicije su česti gosti na mojim stranicama.  

Često idete i po manifestacijama po Srbiji. Koje su Vam najdraže i zbog čega? 

Obožavam manifestacije, festivale, a prije svega vašare, koje polako zaboravljamo i na njih gledamo sa gađenjem. A nekad su to bila glavna okupljanja ljudi na selu, nedjeljom ili na velike vjerske praznike, u dvorištu crkve.

U Srbiji se godišnje održi oko 1.000 manifestacija i većina su gastronomskog tipa. Turistima volim reći kako tamo mogu vidjeti pravu Srbiju, a ne u Beogradu ili u Novom Sadu.

Bio sam na Saboru trubača u Guči i na većim događajima, ali ipak više volim one manje komercijalne. To su Kosidba na Rajcu, Belmužijada u Svrljigu, Festival peglane kobasice u Pirotu, Dani ludaje u Kikindi, Festival palačinki u Bačkom Gradištu, Sarmijada u Bačkoj Topoli, Trojni susret u Bezdanu, Prođoh Levač, Prođoh Šumadiju kod manastira Kalenić i brojni vinski festivali.     

Koliko mislite da bi ljudi iz Srbije i drugih zemalja imali interesa čitati priče o selima u Slavoniji, Lici, Dalmaciji ili Istri? Da li bi se odazvali na poziv kada bi Vam se netko javio da ih posjetite? 

Vrlo rado bih došao predstaviti neku novu ideju ili novi posao iz Hrvatske. Zanimljivo je kako tek kad dođem na neko mjesto nađem dodatne nove priče.

Tako je bilo nedavno kada sam gostovao u Mostaru i Trebinju - toliko je bilo inspiracije, da sam ostao duže od planiranog.

Mislim da bi moje čitatelje zanimale i priče o povratnicima u Hrvatsku koji su uspješni i koji nemaju predrasude.

Prošle godine objavio sam priču o paru iz Češke koji ima projekt “usvoji kokoš" – vi njima novac, a oni za vas uzgajaju kokoši i daju vam jaja.

Dobra priča ne zna za granice, a pogotovo je velika prednost što sa Hrvatskom nemamo jezičnu barijeru, pa se pozitivna iskustva iz regije lako mogu prenijeti širom ovog dijela Europe.    

I na kraju možete li nam ukratko reći tko je Nenad Blagojević - idealist, novinar sa dušom, čovjek koji misli da je novinarstvo nešto više od prepisivanja i trčanja za senzacijama? 

Kako na život gledam pozitivno, mnogi kažu da sam idealist. Ja živim jednostavnim životom, ne dijelim ljude ni po čemu, radim posao koji volim, pišem sa dušom i takve ture pružam turistima koji posjećuju Srbiju.

Vodim se time da pružam ruku otvorene šake, a ne stisnute. Svemir vam vraća onda kada vi to želite.

Zbog toga mi se događaju neke lijepe stvari koje mnogima ne mogu objasniti. Mnogo puta sam došao do nekih ljudi i zanimljivih priča misleći kako je to slučajno, a nakon toga sam shvatio kako ništa nije slučajno. Novinarstvo je za mene više od pukog pisanja, zato Priče sa dušom ne nazivam projektom, nego pomalo neskromno, mojom osobnom misijom.

One djeluju kao bajka na Balkanu, a ustvari su 100 % organske.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje