Savjeti za bolju poljoprivredu

Plastenici: Kako uzgajati povrće u zaštićenim prostorima

Agrosavjeti
Plastenik Fotografija: Thinkstock
Prema procjeni Savjetodavne službe, u Hrvatskoj se povrće 2013. godine proizvodilo na oko 430 hektara zaštićenih prostora (visoki tuneli, plastenici, staklenici). Najviše se uzgajalo: rajčica, paprika, salata, krastavac i dr. Oko četvrtine te proizvodnje bilo je u županijama jadranske poljoprivredne regije, ostalo u panonskoj regiji, najviše na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Ukupno je proizvedeno oko 55.000 tona povrća. Kako se proizvodi u plastenicima, objasnio nam je prof. dr. sc. Josip Borošić, umirovljeni profesor Agronomskog fakulteta u Zagrebu

Po definiciji zaštićeni prostori su svi načini zaštite bilja od nepovoljnih utjecaja okoliša. To su prostori za uzgoj bilja, ograđeni i natkriveni svjetlopropusnim materijalom. U njima je moguća proizvodnja vrtlarskih ili drugih kultura u određenom prostoru i u određenom vremenu, dok ta ista proizvodnja nije moguća na otvorenom.

Prema procjeni Savjetodavne službe iz 2012./2013., u Hrvatskoj se povrće proizvodilo na oko 430 ha zaštićenih prostora (visoki tuneli, plastenici, staklenici). Najviše se uzgajalo: rajčica (116 ha), paprika (106 ha), salata (89 ha), krastavac (79 ha). Oko četvrtine te proizvodnje bilo je u županijama jadranske poljoprivredne regije, ostalo u panonskoj regiji, najviše na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Ukupno je proizvedeno oko 55.000 t povrća.

Značaj zaštićenih prostora jest i tome što je u njima moguće više ili manje mijenjati vegetacijske čimbenike (toplinu, svjetlo, vlagu zraka i tla, sastav zraka i tla). Temeljna im je svrha čuvanje topline koja se akumulira od svjetlosne energije sunca ili se uvodi sustavima grijanja. U njima se uzgaja povrća, određeno voće i ukrasno bilje zbog kontinuirane opskrbe tržišta tijekom cijele godine, kaže prof. dr. sc. Josip Borošić, umirovljeni profesor Agronomskog fakulteta u Zagrebu. 

prof.dr.sc. Josip Borošić

Funkcija ili namjena zaštićenih prostora može biti: 1. privremena zaštita od hladnoće, 2. proizvodnja sadnog materijala, 3. proizvodnja povrća i ukrasnog bilja tijekom cijele godine.

Privremenom se zaštitom od hladnoće ili mraza produžuje vegetacijsko razdoblje za uzgoj pojedine kulture. U proljeće se omogućuje raniji početak proizvodnje nekih kultura nego na otvorenom, te kasniji završetak ujesen ili se kulture zaštićuju tijekom hladnijeg dijela dana. Temeljna je funkcija produljenje vegetacijskog razdoblja kultura na otvorenom.

Proizvodnja sadnog materijala u zaštićenom prostoru (presadnice povrća i cvijeća, ukorjenjivanje reznica itd.) omogućuje skraćenje vegetacija tih kultura na otvorenom prostoru. 

Najznačajnija namjena zaštićenih prostora jest proizvodnja povrća i ukrasnog bilja od sjetve ili sadnje do završetka berbe neovisno o vanjskim uvjetima. Početak i kraj proizvodnje planiraju se prema potrebama tržišta. Kultura je cijelo vegetacijsko razdoblje u zaštićenom prostoru, bilo da uzgoj traje jednu sezonu (jednogodišnji) ili više godina (višegodišnji uzgoj), jer proizvodnja na otvorenom nije moguća tijekom cijele godine.

Tipovi i vrste zaštićenih prostora

Zaštićeni prostori imaju nosivu konstrukciju na kojoj je pokrovni (transparentni) materijal. Prema obliku, veličini, pokrovnom materijalu i namjeni imaju nazive: niski tunel, visoki tunel, plastenik, staklenik, klijalište. Mogu biti negrijani i grijani, te imati druge uređaje za regulaciju mikroklime u njima.

Pokrovni materijali zaštićenih prostora su propusni ili transparentni za svjetlo. Staklo je najstariji pokrovni materijal. Koristi se za pokrivanje staklenika (oko 5 mm debljine), ranije i za klijališta (oko 3 mm debljine). Ima neograničenu trajnost. Znači, izlaganjem sunčevu zračenju ne smanjuje mu se propusnost svjetla. Dva osnovna nedostatka stakla su laka lomljivost i velika masa po jedinici površine.

Plastenici

Polimerni ili plastični materijali proizvode se u obliku filmova (folije) i ploča. Glavni im je nedostatak ograničena trajnost jer ultraljubičasto (UV) zračenje mijenja kemijsku strukturu polimera. Time se smanjuje njihova propusnost za svjetlo koje je neophodno za fotosintezu biljaka. Dodatkom apsorbera UV-zraka i stabilizatora koji sprečavaju brzo pucanje polimernih lanaca u molekulama polietilena produžava se njegova trajnost.

Polietilenski (PE) su filmovi najrašireniji polimerni materijal za pokrivanje zaštićenih prostora u svijetu (više od 90% svjetskih plastenika) zbog jeftinije sinteze polietilena u odnosu na druge polimere. I u Hrvatskoj je većina plastenika pokrivena PE-filmovima. Manje je plastenika u nas pokrivenih tzv. kopolimernim filmom koji, osim PE-a, sadrži i polimer etilenvinilacetat (EVA) zbog smanjenja prolaza topline. Naime, EVA-film bolje čuva toplinu u zaštićenom prostoru, čime se propusnost topline smanjuje i za više od 50%.

PE-film se koristi za jednostruko ili za dvostruko pokrivanje gdje se između dva sloja filma upuhuje zrak. Tako se smanjuju gubici topline u hladnijem razdoblju, ali je i propusnost svjetla manja za oblačnih dana.

PE-film ima visoku površinsku napetost i na njegovoj se površini s unutarnje strane zaštićenog prostora ohlađena vodena para kondenzira u krupne kapljice. Kapanjem s veće visine može doći do oštećenja mlađih dijelova biljke i narušavanja površinske strukture tla. Posebni dodaci smanjuju površinsku napetost filma, pa se vodena para kondenzira u obliku tankog vodenog sloja koji klizi niz film.

U Hrvatskoj se u primjeni mogu naći i polikarbonatne te poliesterske ploče. Polikarbonatne ploče su dvoslojne i zbog toga ravne. Debljina jednoga sloja je oko 0,5 mm, odnosno zajedno sa zrakom između dva sloja su debljine 6 do 12 mm. Poliesterske su ploče valovite, debljine oko 1 mm. Zbog povećanja mehaničkih svojstava sadrže vlakna polimetilmetaakrilata, ističe Borošić.

Niski i visoki tuneli pokriveni su polimernim filmovima (folije), plastenici filmovima i polimernim pločama, a klijališta i staklenici staklom. Niski i visoki tuneli su zaštićeni prostori za privremenu zaštitu od hladnoće, čime se produžuje vegetacijsko razdoblje za uzgoj pojedine kulture. Po završetku proizvodnje tuneli se demontiraju da bi se mogla obaviti osnovna obrada i gnojidba tla.

U Hrvatskoj se niski tuneli gotovo ne koriste. Izuzetak je područje oko rijeke Neretve gdje proizvođači lubenice za što raniju berbu sade presadnice na malč od crnog PE-filma i zatim iznad svakog reda postavljaju niske tunele.

Visoki se tuneli razlikuju od niskih po tome što su im obje bočne stranice filma ukopane u tlo. Čelne stranice se otvaraju radi provjetravanja i kroz njih se u tunel ulazi radi obavljanja mjera njege usjeva. Zbog toga im je minimalna visina 1,7 m, a širina 3,5 m. Dužina je ograničena na 25 do 30 m, jer se središnji dio tunela većih dužina teško provjetrava za vrijeme toplih dana. Ako to oblik parcele omogućuje, smjer bi tunela trebalo postaviti jednako smjeru prevladavajućih vjetrova. Na taj način izbjegavaju se udari vjetra na bočnu stranicu tunela koja ima znatno veću površinu od čelne, pa vjetar ima puno veću snagu na konstrukciju tunela.

U pravilu, visoki su tuneli negrijani zaštićeni prostori. Nosivu konstrukciju čine pocinčani željezni lukovi, promjera oko 3,5 cm, čiji su krajevi zabodeni u tlo na dubinu 15 do 20 cm. Razmak lukova je obično 1,5 m. Lukovi su međusobno povezani na vrhu s unutarnje strane tunela, s cijevi jednakog promjera kao i lukovi.

Na čelnim su stranicama visokih tunela u tlo ukopani filmovi, koji gornji rub imaju odrezan prema obliku luka, presavinut i toplinom zavaren. Kroz zavaren rub filma provučeno je plastično vezivo, čiji se krajevi vežu za po jedan kolčić na obje vanjske strane prvoga i zadnjega luka. Za zatvaranje čelne stranice gornji se rub čelnog filma navuče preko luka.

Plastenici, osim većih dimenzija (dužina, širina, visina), razlikuju se od visokih tunela po tome što imaju posebne otvore za provjetravanje. To su trajni zaštićeni prostori ako imaju metalnu nosivu konstrukciju. U njima je proizvodnja povrća i ukrasnog bilja od sjetve ili sadnje do završetka berbe na istom mjestu kroz duži niz godina neovisno o vanjskim uvjetima. U nas se često u skupinu plastenika ubrajaju i visoki tuneli.

Plastenici

Danas u Hrvatskoj većina plastenika za konstrukciju ima pocinčane željezne cijevi. Stupovi plastenika montažno se ugrađuju u betonske temelje, a na njih se vijčano vežu poprečni elementi, lukovi i elementi krovne konstrukcije. Među starijim plastenicima u nas malo ih je s aluminijskom ili nepocinčanom željeznom konstrukcijom. Sve manje ima plastenika s drvenom konstrukcijom ograničene trajnosti.

U Hrvatskoj je većina plastenika pokrivena UV-stabiliziranim PE-filmom. Takav film ima trajnost 4 do 6 godina. U nas je neznatan broj plastenika pokrivenih polikarbonatnim ili poliesterskim pločama. Polikarbonatne ploče uglavnom se koriste za izradu vrata i čelnih stranica plastenika. Danas se grijani plastenici najčešće pokrivaju dvoslojnim PE-filmom.

Plastenici se grade s jednom ili više lađa. Ovisno o podneblju i planiranim kulturama, mogu biti negrijani ili grijani. Zbog snijega u kopnenoj Hrvatskoj negrijani plastenici mogu imati samo jednu lađu.

Trajni plastenici (metalna konstrukcija), osim uređaja za provjetravanje i grijanje, mogu imati i druge uređaje za regulaciju mikroklime i provedbu određene tehnologije uzgoja (zasjenjivanje, smanjenje gubitaka topline, navodnjavanje, zamagljivanje, dopunsko osvjetljenje, povećanje CO2). Trajna metalna konstrukcija omogućuje i ugradnju uređaja za automatsko uključivanje svih ostalih uređaja, kao i računalno vođenje regulacije mikroklime i zahvata u tehnologiji uzgoja.

Danas se u većoj mjeri grade plastenici, a manje staklenici. Staklenici imaju metalnu konstrukciju na betonskim temeljima, s debljim profilima i s više elemenata za ukrućenje konstrukcije. Osim nekoliko desetaka puta većeg opterećenja pokrovnog materijala staklenika u odnosu na plastenike, nosiva konstrukcija staklenika mora zadovoljiti poseban statički proračun zbog lake lomljivosti stakla. Ni vanjska (vjetar, snijeg) ni unutarnja opterećenja ne smiju dovesti do pomicanja nosive konstrukcije staklenika, ističe profesor Borošić.

Na vertikalne stijene staklenika često se postavlja dvostruko staklo zbog štednje energije za grijanje. Staklenici posjeduju sve potrebne uređaje za regulaciju mikroklime i svih tehnoloških postupaka tijekom uzgoja bilja. U njima se uzgajaju sve vrtlarske kulture u jednoj sezoni (jednogodišnji) ili više sezona (višegodišnji uzgoj), tijekom cijelog vegetacijskog razdoblja.

Plastenici

Klijališta su vrlo star tip zaštićenog prostora, pokrivenog staklom. Zbog utroška velike količine ljudskoga rada danas su napuštena. Prvenstveno su korištena za proizvodnju sadnog materijala (presadnice povrća i cvijeća, ukorjenjivanje reznica itd.), omogućujući skraćenje vegetacije tih kultura na otvorenom prostoru.

Na izbor tipa zaštićenog prostora i njegovu tehničku opremljenost utječe više čimbenika: klimatsko područje, zahtjev kulture prema toplini, vrsta ili skupina kultura, tehnologija uzgoja, stupanj mehaniziranosti tehnoloških postupaka.

U toplijim klimatskim zonama grade se jednostavniji objekti, za privremenu zaštitu, bez grijanja. Za termofilne kulture traže se tehnički složeniji objekti s grijanjem. Vrsta kulture ili skupina kultura određuju visinu objekata (lončanice, rezano cvijeće, presadnice, vertikalni uzgoj plodovitog povrća). Tehnologija uzgoja (uzgoj na tlu na ravnom ili na gredicama bez podloge i s njom; uzgoj na nepomičnim ili pomičnim stolovima; hidroponski uzgoj na inertnim supstratima ili bez supstrata) određuje potrebnu opremu. Pri planiranju stupnja mehaniziranosti tehnoloških postupaka potrebno je uzeti u obzir: površinu objekta i širinu lađe, mogućnost proširenja uzgojne površine, uporabu standardizirane opreme, odnos proizvodne i neproizvodne površine, uštedu radnog vremena, mogućnost održavanja opreme.

U izradi plana izgradnje zaštićenih prostora potrebno je posebno obraditi elemente: izbor lokacije, razmještaj proizvodnih površina i pratećih objekata, proračun potrebe radne snage, investicijski program s ekonomskom opravdanošću za planiranu dinamiku proizvodnje i opskrbe tržišta i planiranu razinu tehnologije odabranih kultura. Na izbor makro i mikrolokacije utječu: tržište, klima, reljef, tlo, voda za navodnjavanje, izvor energije za grijanje, izgrađenost komunalne infrastrukture.

Rajčice u stakleniku

 

 

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje