Intervju tjedna

Akademik Bašić: Građani bi mobitelom trebali prijavljivati vlasnike zaraslih oranica i dobivati nagradu za to

Agrovijesti
prof.dr.sc. Ferdo Bašić Fotografija: prof.dr.sc. Ferdo Bašić
Svaki porezni obveznik koji izdvaja za poticaje u poljoprivredi treba imati mogućnost mobitelom na terenu identificirati svaku parcelu koja ga zanima i dobiti uvid u ime vlasnika ili korisnika zakupa, što je na toj parceli (trebalo biti) zasijano, koliko je poticaja za to dobiveno i naravno, obavijestiti nadležne da stanje na terenu ne odgovara onomu u upisniku! Kao što poreznici Ministarstva financija nagrađuju građanstvo po onoj 'skupi račune i zaradi kune', kaže u intervjuu Agrobizu akademik Ferdo Bašić

Što je ključni problem hrvatske poljoprivrede danas? I dalje imamo pad proizvodnje i rast uvoza. Gdje smo pogriješili?

Od osamostaljenja do danas poljoprivreda je ostavljena na margini gospodarske politike, ali su se u njoj odvijali procesi koji najblaže rečeno nisu išli na ruke napretku. Podsjećam, prije osamostaljenja javna, državna imanja - kombinati su bili nositelji suvremenog pristupa uzgoju bilja i stoke, a uzgojni postupci išli su u ukorak sa svijetom, pratili svjetska dostignuća i bili proizvođači tržišnih viškova. Sa seljačkim imanjima imali su uspostavljene kooperacijske odnose, svoje dobro razvijene službe razvoja, u nekim kombinatima i znanstvene jedinice stavili su u službu razvoja poljoprivrede na vlastitim i privatnim posjedima, otkupljivali sve tržišne viškove, a Hrvatska je bila izvoznik hrane, što u druge republike onodobne države, što u inozemstvo. Međutim, nastupom nominalno tržišne poljoprivrede za čiju su "utakmicu" ti subjekti bili spremni, političkom odlukom, o kojoj znanost i struka nisu ni obaviješteni ni konzultirani, uklonjena su javna poduzeća kao ključni nositelji tržišta poljoprivrednim proizvodima, bez zamjene drugim subjektima, kako god se oni zvali. Primjerice "Belje" je više od 300 godina, od Eugena Savoyskog, bilo najnaprednije i najmodernije imanje u svim "nenarodnim režimima", a palo je na koljena tek u samostalnoj Hrvatskoj, da bi ga iz pepela poput feniksa izdigao danas vodeći proizvođač hrane u nas. Umjesto priznanja za to, "Belje" je danas meta žestokih kritika i to od onih koji bi se s njim trebali sučeliti na tržištu kao jedinom objektivnom prosuditelju gospodarske djelotvornosti. No, uništavanjem kombinata iskusni agronomi, vrsni stručni nositelji proizvodnje ostali su bez posla i poslani na burze čekati mirovinu, a zemljište kojim su oni upravljali čekati privatizaciju i nove gospodare.

Koji su rezultati takve politike?

Rezultate smo vidjeli i vidimo: umjesto tržišta koje je, kakvo-takvo, ali ipak vladalo i u tzv. zapovjednom gospodarstvu, u osamostaljenoj državi koja se opredijelila za tržišno gospodarstvo otkupne cijene poljoprivrednih proizvoda određivane su na prikolicama, na zatvorenim cestama. Istodobno, poticaji za razvoj poljoprivrede sustavno rastu, a proizvodnja sustavno pada, uvoznici trljaju ruke i bore se za (još veće) poticaje… Mediji - ni tisak, radio ni TV ni slova ili stidljivo o početku žetve, o prinosima po hektaru, mlijeka po grlu, jaja po nesilici… To se nije moglo doznati iz sredstava informiranja. Nositelji proizvodnje - vlasnici OPG-a s donositeljima odluka su uspostavili jednostranu komunikaciju iz koje je jedna strana dobivala glasove na izborima, a druga poticaje! Znanost i struka za tim stolom nisu bili potrebni ni donositeljima odluka koji su trebali glasače, ni poljoprivrednicima premda je uspostavljena Javna savjetodavna služba kao stručni servis OPG-a. Poljoprivrednici se poslovično žale na visinu poticaja, jer kada se prima, nikad dosta, a niti spominju svoje prinose, mliječnost goveda, niti ih uspoređuju s prinosima svojih kolega u EU. Vrhunac apsurda, tipa "je li to moguće" za mene je bilo kada zaprijetiše da će umjesto sjemenske pšenice sijati "tavanušu" ako im se ne ispune tko zna koji zahtjevi... Kao da manjim prinosima sebi i ne škode! Ispada da se njih tiču samo poticaji, a ne proizvodnja i prinosi! Tko to stanje, zašto i u čije ime održava i potiče? To su pitanja za raspravu, ali sračunato, uz obilatu pomoć medija sustavno zamagljivana otvaranjem pitanja o tome čiji je djed i s kojom oznakom na kapi ginuo u II. svj. ratu!

Poljoprivrednici se poslovično žale na visinu poticaja, jer kada se prima, nikad dosta

Što biste vi savjetovali novom ministru? Koje su to hitne mjere koje bi mogle zaustaviti negativne trendove u proizvodnji?

Novi ministar, prof. dr. sc. Davor Romić je sveučilišni profesor, bio je moj student, i to odličan, a kasnije i mlađi kolega. Vrstan je znalac stanja u poljoprivredi, pa ne treba savjetnike za kratkoročne i dugoročne poteze koji su pred njim. On se s njima zna sučeliti. Cijeli radni vijek proveo je u timskom radu, i to u vrhunskom timu akademika Tomića. Stoga dobro zna da se uspjeh može polučiti timskim radom u "timu Tima Oreškovića", a u ministrovu sektoru timski rad voditelja četiri sektora u nadležnosti ministarstva, od kojih je samo jedan poljoprivreda. Drugi je šumarstvo, koje je puno svojih problema slične naravi. Izvoze se trupci, za njima radnici koji će ih u tvornicama s druge strane granice preraditi, a mi uvoziti namještaj. Taj sustavno prate banke. Domaća industrija namještaja vapi za tim trupcima, a banke koje su u rukama vlasnika iz zemalja uvoznica trupaca ne odobravaju kredite za nabavu domaćih trupaca ili ih odobravaju po neprihvatljivim uvjetima, štiteći dakako interese svoje, domicilne industrije namještaja. Treći je sektor ribarstvo u kojemu je uvođenje reda vapijuća potreba. Tu je država potrebita za opskrbu "plavim dizelom", ali ne i kao strana koja traži evidenciju o ulovu i prodaji i porez na taj promet. Nepoželjna je i kada pita kako to da veća potrošnja plavog dizela ne donosi veći ulov... Gdje taj ulov završava? Slatkovodni ribnjaci su desetkovani. Četvrti je sektor vodno gospodarstvo, koje su uz slabosti zadesile i katastrofalne poplave pred kojima su i snažnija gospodarstva pokazala nemoć. Dakle, Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva upravlja najvećim nacionalnim bogatstvima hrvatskog naroda, koja pokrivaju više od 90% površine države, a to su tlo, šuma i vode, dakle resursi na kojima se temelji održivi razvitak. Odgovornost ministra Romića nije mala, a problema je puna kapa! Ako bih mu i savjetovao nešto glede savjetnika, bilo bi to - čuvaj se Danajaca! Jer svi akteri dosadašnje politike itekako su nazočni i vrlo živahni, bit će zasut njihovim savjetima. Bojim se da će se osjećati kao "cvrčak pod vodopadom" pa mu savjetima sigurno neću dodijavati!

A dugoročno, što bi trebalo napraviti?

Što se pak dugoročnih mjera tiče, ministar ih je već najavio, nisu iznenađenje, jer ih on, odnosno tim u kojemu je djelovao, desetljećima preporuča: uređenje zemljišta komasacijom, ulaganje u hidromelioracije - odvodnju i navodnjavanje, agromelioracije - kalcifikaciju i humizaciju kojoj je preduvjet odgovarajuća pokrivenost grlima stoke, dakle razvoj stočarstva. Osmišljava kako stimulirati zasijavanje svake stope obradivog zemljišta, a ustreba li, uvesti i sankcije, i to poreznom i socijalnom politikom, dakle "po džepu" za neobrađeno zemljište. Tu je naravno i sređivanje zemljišnih knjiga. Svaki porezni obveznik, građanin Hrvatske koji izdvaja za poticaje u poljoprivredi treba imati mogućnost mobitelom na terenu identificirati svaku parcelu koja ga zanima i dobiti uvid u ime vlasnika ili korisnika zakupa, što je na toj parceli (trebalo biti) zasijano, koliko je poticaja za to dobiveno... I naravno, obavijestiti nadležne da stanje na terenu ne odgovara onomu u upisniku! Kao što poreznici Ministarstva financija nagrađuju građanstvo po onoj "skupi račune i zaradi kune"! Osim toga, ministar je najavio i rad na zakonu koji će precizno definirati obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo - OPG.      

Zbog čega nitko nije uvažio vašu studiju o regionalizaciji proizvodnje?

Regionalizacija je preduvjet sređivanju stanja u poljoprivredi. U odgovoru na vaše prethodno pitanje jasni su i razlozi zbog kojih ona nije službeno prihvaćena, niti je ministarstvo prihvatilo tisak tog teksta, premda ga je na to obvezivao ugovor. O tekstu regionalizacije svoj sud trebali su dati kompetentni stručnjaci i stručna javnost, a ne političke strukture! 

Možete li ukratko reći koji su to proizvodi i u kojim regijama dobri za uzgoj?

Poljoprivredna regionalizacija o kojoj je riječ predstavlja nekovrsnu "inventuru" agroekoloških prilika Hrvatske, na prvom mjestu klime i tla i vrednovanje njihove (ne)pogodnosti za uzgoj bilja. To je obavila ekipa najboljih poznavatelja hrvatskih tala, koju sam imao čast predvoditi. Izdvojene su tri poljoprivredne regije s podregijama: Panonska (podregije: Istočna, Središnja, Zapadna i Sjeverozapadna), Gorska (Pretplaninska i Planinska) i Jadranska (Sjeverna, Srednjojadranska i Južnojadranska podregija). Ne može se reći da se dosad bitno griješilo, ali sigurno nije na mjestu davati poticaje uzgoju kukuruza na Hvaru. Ako se već uzgaja pšenica u našim krškim poljima, onda to treba biti tvrda durum pšenica za proizvodnju vrhunske tjestenine, koja bi konkurirala i talijanskoj, kukuruz tvrdunac za vrhunske žgance, sjeme šećerne repe, lucerne, svih vrsta povrća... Za svaku podregiju precizno su definirane sve značajke tala i klime važne za uzgoj bilja, vrste i stupanj ograničenja, i način kako se ta ograničenja mogu odstraniti. Izrađena je bilanca vode i precizno "u hektar" definirane površine koje traže odvodnju suvišne vode, a za važnije kulture, čiji se uzgoj u toj podregiji preporuča, izračunat je nedostatak vode koju je potrebno namiriti natapanjem.

Kao i u svim razvijenim zemljama, regionalizacija je polazište, odrednica za smjer ulaganja u poljoprivredu, dakle smjernica za selektivnu, gospodarsku, investicijsku, kreditnu, fiskalnu politiku i politiku poticaja koja će omogućiti gospodarski djelotvorno poslovanje poljoprivrednog imanja od Iloka do Konavala. Podsjećam, tijekovima novca hrvatskih poreznih obveznika upravljaju strani vlasnici, kojima status Hrvatske kao uvoznika hrane odgovara, ali država drži u rukama mehanizme kojima itekako može utjecati na ta kretanja. A ako takve politike nema, ni regionalizacija se ne čini potrebnom. Umjesto nje se zato pred izbore množe... strategije razvoja poljoprivrede! Siguran sam da smo prema broju tih strategija u svjetskom vrhu... Kao i u uvozu hrane! A da znate kako je nama koji poljoprivredu poznajemo, slušati i gledati što sve ti akteri slavodobitnim tonom, lakiranih noktiju, u unaprijed gromoglasno najavljenim intervjuima vaših glasila, slavodobitnim tonom, oprostite na izrazu - izvaljuju... Možete zamisliti kako je tek to slušati obrazovanim agronomima na burzama rada, koji bi trebali naći posao kada na vlast dođu nositelji tih mišljevina! Sve to uz više od pola milijuna hektara neobrađenog zemljišta i police trgovačkih centara pune uvoznih namirnica... Zemljo, otvori se!, rekli bi naši stari.

Koje su regije najpogodnije za uzgoj ratarskih kultura i koje su to točno, a koje za uzgoj povrća, voća, stočarstva i slično?

Panonska regija je predodređena za intenzivni uzgoj svih ratarskih kultura, ali je primjerice prema stanju na EU tržištu danas naš aktualni dekan prof. Zoran Grgić utvrdio kako je za konkurentan uzgoj oraničnih ratarskih kultura za jedno poljoprivredno imanje, OPG potrebno imati najmanje 74 ha, s trendom da ta površina bude sve veća. Sva imanja ispod te površine ne mogu računati na opstanak ako nemaju i druge izvore prihoda. Idući prema zapadu te regije, povoljniji su uvjeti za intenzivan uzgoj stoke, uključujući dakako i pašnjake, u Gorskoj podregiji, koja je demografski opustjela, pašnjački uzgoj ima sve uvjete razvoja, a Jadranska regija je prirodno predodređena za uzgoj sredozemnog voća, vinove loze i povrća vrhunske kakvoće.

prof.dr.sc. Ferdo Bašić

Što je danas OPG u Hrvatskoj, a što bi on stvarno trebao biti?

Sa skupinom kolega sam se nekodobno našao u situaciji definirati obiteljsko gospodarstvo, s ciljem izbora poželjnog sustava gospodarenja na njemu. Bez dvojbi smo ga označili kao poljoprivredno imanje na kojemu je uzgoj bilja neodvojiv od uzgoja stoke, što omogućava gospodarski, okolišno i socijalno održivo gospodarenje poljoprivrednim zemljištem. Tražili smo da se privatizacija državnog zemljišta uvjetuje odgovarajućim brojem tzv. uvjetnih grla (UG) stoke po hektaru. On je danas u našim županijama s najviše stoke oko 0,3 UG po hektaru, u EU četverostruko, a na Novom Zelandu 3,2 UG/ha - deset puta veći! Ta imanja bi po nama bila nositelji sustava gospodarenja koji odgovara održivoj poljoprivredi, a iz njih bi se, prema vlastitom izboru ili stimulativnim gospodarskim mjerama, odvajala imanja usmjerena na ekološku poljoprivredu. Treći tip imanja su komercijalna poljoprivredna gospodarstva, dakle OPG-ovi, ali i dionička društava i gospodarstva u javnom vlasništvu, na kojima bi se prakticirao intenzivni uzgoj bilja i stoke i bili proizvođači tržišnih viškova, služili za praktičnu obuku studenata i to ne samo hrvatskih nego i studenata iz EU, dakle neka vrsta "akademskog agroturizma"! Prema rezultatima istraživanja uglednih agroekonomista s Agronomskog fakulteta, sva ta imanja imaju uvjete za opstanak i prostor za razvoj na tržištu EU. Nije nas se slušalo niti čulo! "Poputbinu" tom stanju svijesti obilno su pridonosili i mediji. U istoj maniri mediji stvaraju distancu prema EU, a osobno znam da nema pitanja koja nadležna tijela EU neće raspraviti i prihvatiti ako su primjereno argumentirana.  

Koliko je kod nas pravih poljoprivrednika komercijalnih gospodarstava? Što bi jedan OPG trebao imati da bi bio komercijalni proizvođač?

Ne mogu ulaziti u te procjene, a službenim podacima, kojima nadležni mašu, dobivenim popisom stanovništva, u kojemu se moglo, a nije moralo, prijavljivati vlasništvo nad poljoprivrednim zemljištem, ne mogu vjerovati! Što se više vinograda podiže, to ih je po toj evidenciji manje! A tek obrađivane površine? Uzmu li se kao istinite površine skrojene u uredima ili iz popisa prema dragovoljnoj prijavi, a potrošnja kemijskih sredstava, primjerice mineralnih gnojiva prema stvarnom stanju, dobiva se i u svijet plasira podatak kako je Hrvatska na svjetskom vrhu prema potrošnji mineralnih gnojiva! Imbecilno! Komercijalno OPG ili d.d. u privatnom ili javnom vlasništvu treba biti gospodarski subjekt ili u vlasništvu ili pod punim nadzorom poljoprivrednog stručnjaka i koristiti postupke uzgoja bilja, stoke, riba, pčela... koji će dati rezultate konkurentne na svjetskom, EU tržištu. Podsjećam, vlasnici za svoje vrijeme naprednih veleposjeda u nas nisu bili poljoprivrednici, ali su zapošljavali poljoprivredne stručnjake obrazovane u Beču, Pragu, Križevcima, kao onodobnim središtima vrhunske stručne izobrazbe u Europi. Na državi je obveza tim imanjima osigurati slične ili iste uvjete koje ima i konkurencija iz svijeta - EU, dakle "teren za gospodarsku igru" prema pravilima Zajedničke poljoprivredne politike EU. Kada to ostvarimo, bit ćemo ravnopravni sudionici od autoriteta za stolom za kojim se kreira poljoprivredna politika EU. Oprostite, ipak ne ravnopravni, nego u prednosti za dobra tla i vrijedne hrvatske poljoprivrednike koji vole i znaju svoj posao, što su u povijesnim okolnostima koje su prema njima bile nepravedne toliko puta dokazali, i danas dokazuju.   

Jesmo li po vašem mišljenju pogriješili svih ovih godina što nismo radili regionalizaciju i ograničavali sustav poticaja prema njemu te tako usmjeravali proizvodnju?

Griješilo se u sustavu poticaja koji su uvjetovani samom činjenicom postojanja nekog OPG-a, bez obzira na proizvodnju, a pogotovo na prinos po jedinici kapaciteta. Jako se griješilo, a i danas se griješi što se ne koristi (bilo bi maliciozno tvrditi da je to namjerno) činjenica da EU ima posebne fondove za razvoj tzv. POP, područja ograničene pogodnosti za poljoprivredu, u koja pripadaju Gorska regija, otoci, jadransko uzobalje i zaobalje. Ti fondovi su u službi revitalizacije tih područja, na kojima se predviđaju već dobro razrađeni tzv. sustavi gospodarenja u poljoprivredi niskog intenziteta ("low intensity farming systems") primjereni upravo tim uvjetima.    

O Romiću: Bojim se da će se osjećati kao 'cvrčak pod vodopadom' pa mu savjetima sigurno neću dodijavati!

Koliko je potrebno da se provede neka sustavna regionalizacija i na koji bi se način ona trebala raditi? Radi li se o velikom poslu?

Regionalizacija je samo jedan, ali važan dio reforme koja tek čeka našu poljoprivredu. Da se razumijemo: tonuli smo dvadesetak godina, da izronimo, treba nam znatno manje, a za cjelovitu reformu potrebna je i promjena svijesti o značaju pitanja proizvodnje hrane za vlastite potrebe i izvoz, a to, koliko god bilo poželjno, ne ide preko noći. Najavu novog ministra da u ovoj godini neće biti korjenitih promjena tumačim kao poruku da se neće brzati! Kako god bilo, mogu iskazati uvjerenje da će ministar imati potporu akademske zajednice.

Koliko je danas struka izvan sela i poljoprivrede?

Cijela Hrvatska pokrivena je djelatnicima javne poljoprivredne službe, obrazovanim stručnjacima koji mogu savjetovati i usmjeravati uzgoj bilja i stoke. Ali, treba ih i znati i htjeti koristiti. Međutim, ako "borba za poticaje" daje bolje, brže i uvjerljivije novčane rezultate od rada i "borbe za primjenu najsuvremenijih rješenja", skupih i kompliciranih, koji traže znanje, modernu opremu, strojeve, nove sorte, poznavanje računala, informiranost i komunikaciju... nema mjesta čuđenju ako se opredijele po onoj "pleti kotac kao otac". U tim okolnostima, znanstvenici koji su u bivšim kombinatima imali korisnike svojih usluga, jer su rezultati istraživanja primjenjivani praktički odmah, dugo nisu imali uvjeta za rad i snalazili su se na različite načine. Danas ipak ima vrlo pozitivnih primjera uspješnih imanja gdje se "veza struke" i na ovaj način ostvaruje. Međutim, poligona za istraživački rad i praktičnu nastavu nema, a suvišno je govoriti što to znači za sveučilišni i stručni studij poljoprivrede. Kao studij medicine bez svojih klinika.

Koliko je važno da se napravi sinergija velikih sustava - tvrtki i malih proizvođača kao što je to bilo nekad? Tko je krivac što su te veze prekinute pa mali proizvođači nemaju kome prodavati svoje proizvode?

Sinergija o kojoj govorite svakako je potrebita, no u današnjim okolnostima ona treba biti rezultat gospodarskih interesa "obje strane", dakle bez miješanja države. A danas su "mali proizvođači" okrenuti isključivo državi - izvoru poticaja. Krivaca ima, i to brojnih, poznatih svakoj lokalnoj zajednici pred čijim se očima odvijala privatizacija poljoprivrednog zemljišta, koja je po svojoj naravi bila zakonit, ali od morala udaljen postupak. Javnost bi trebala saznati imena osoba koje su sustavno uništavale "Belje"... Oni se ne bi smjeli naći među savjetnicima ministra. A nezakoniti postupci, kao što je primjerice zakup državnog zemljišta, primanje poticaja na to zemljište pa davanje drugom u podzakup uz naknadu, u nadležnosti su posebnih službi svake pravne države.

Što biste savjetovali nekom mladom poljoprivredniku, koju proizvodnju da pokrene i na koji način da je vodi?

Svakome bih najprije rekao da je zanimanje poljoprivrednika časno, vrijedno i zanimljivo, da se samo u poljoprivredi i šumarstvu pomoću biljnog zelenila - klorofila dobiva nova vrijednost - zrno pšenice i kruh, drvna masa - trupci i druga dobra. Tu sirovinu treba koristiti za neku preradu na imanju ili kao krmu za uzgoj stoke, a meso, mlijeko i jaja mogu se prerađivati u tradicijske proizvode. Agroturizam pruža neslućene mogućnosti. Mogućnosti su uistinu brojne, a povoljne su novčane i sve druge potpore. Da je toga bilo kada sam počinjao karijeru, mislim da bih i osobno bio poljoprivrednik. Svakako bih im preporučio udruživanje, najprije u LAG-ove pa postupno u dionička društva koja bi za početak prihvatila komercijalu - nabavu reprodukcijskog materijala i prodaju proizvedenog za sve udružene (dioničare), uputio ih na stručnjake Savjetodavne službe. Konkretno, ako ima malo zemljišta - uzgoj jagoda, presadnica, rasadnik, uzgoj aronije, uzgoj povrća i cvijeća u plasteniku, hidroponu, uzgoj gljiva, purica, pataka, nesilica i jaja, ovce i koze i proizvodnja sira, uzgoj divljači, sir, sok jabuke, sok cikle. Za sve to obratiti se najbližem savjetniku ili u pripadajući zavod na mom fakultetu.

Približava se proljeće... Vjerujte, miris proljetnog, svježe uzoranog tla, s kojega se izjutra uzdiže izmaglica, izdah (umornog) tla... Neponovljivo je i privlačno čuvstvo koje me i danas smiruje... Poljoprivredno zemljište je "hrvatska Tara" - suvremenim riječima rečeno: izvor i oslonac gospodarski, okolišno i socijalno održivog razvoja Hrvatske! Valja joj se vratiti, a ona zna zahvaliti! Vjerujem u bogatu Hrvatsku!       

  • Avatar
    limun 14. Veljača 2016. u 20:46 Županijske službe trebaju biti jedan od podupiratelja razvoja onih proizvodnji koje su navedene u regionalizaciji prema tlu. Svojim potencijalima se trebaju okrenuti i educirati uz pomoć stručnjaka sve proizvođače.
  • Avatar
    limun 14. Veljača 2016. u 20:38 Ah konačno istina zašto smo tu gdje jesmo. Koji melem za uši! Teško je neznalicama političarima objasniti da se bacanjem novaca bez kontrole i struke može postići rezultat. Dobro je rečeno da su oni koji primjenjuju struku vrlo uspješni i da je to jedini put, uz regionalizaciju koja je pokazatelj i lokalnoj vlasti koje proizvodnje mogu i trebaju razvijati. Više ovakvih članaka treba objavljivati, a naročito u TV emisijama.
Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje