dr.sc. Blaženka Mičević, ravnateljica APZ

Bez okrupnjenih parcela nema konkuretne poljoprivrede, nema ni strategija ni ruralnog programa, a ni povlačenja novca iz fondova EU

Agrovijesti
dr. sc. Blaženka Mičević, ravnateljica Agencije za poljoprivredno zemljište Fotografija: Igor Kralj/PIXSELL
"Nesređeno stanje u zemljištu veliki je problem, četvrt stoljeća raspolažemo s njime stihijski, a problem je i struktura proizvodnje." O ovom i još mnogim problemima koji koče kvalitetno raspolaganje državnim poljoprivrednim zemljištem i sređivanje ovog sektora razgovarali smo sa ravnateljicom Agencije za poljoprivredno zemljište dr.sc. Blaženkom Mičević.

U godinu dana državno poljoprivredno zemljište povećano je sa 738 na 835 tisuća hektara. Otkuda je izronilo novih gotovo 100 tisuća hektara?

Za prvoga povlačenja podataka iz katastra uzeli smo sve površine koje su bile upisane na posjednika Republiku Hrvatsku, općenarodnu imovinu i društveno vlasništvo. Kroz prošlu godinu dana otkrili smo niz novih podataka, primjerice o zemljištu koje je u katastru bilo upisano izravno na bivše PIK-ove, a ne na RH, kao i o tome kako su i neke fizičke osobe bile izravno upisane kao zakupci. Reagirale su novim brojkama i neke općine pa smo i taj dio podataka povukli. No, tu nije kraj jer i nadalje pronalazimo nove hektare.

Što taj novi podatak konkretno donosi u raspolaganju zemljišnim fondom?

Značajno je povećan no najviše nas brine to što u novim hektarima ima podosta zemljišta koje je uključeno u šumsko-gospodarski osnov (ŠGO), a na terenu zapravo nije šuma.

Radili smo analizu koja je pokazala kakvo je stanje po županijama glede usporedbe podataka o državnome poljoprivrednom zemljištu (oranice, pašnjaci, livade) s podacima o poljoprivrednome zemljištu koje je u ŠGO. Primjerice, u Splitsko-dalmatinskoj županiji od 69 tisuća hektara poljoprivrednoga zemljišta čak je 65 tisuća upisano u šumsko gospodarski osnov. Izdvojimo li iz toga barem 1000 hektara, jer to uistinu nije šuma niti će ikada biti, otvara se mogućnost za poljoprivredu, a ona se u Splitsko-dalmatinskoj županiji nema kamo širiti, nema novih poljoprivrednih površina. Na novih 1.000 hektara može se podići voćnjake, maslinike, uzgajati ljekovito bilje ili nešto drugo. Kanimo u svim županijama ustanoviti što nije šuma niti je pripremljeno za pošumljavanje te razgovarati s Ministarstvom poljoprivrede i Hrvatskim šumama kako bi se vidjelo koji se dio takvih površina može ustupiti poljoprivredi. Uspijemo li barem 10 tisuća hektara novih površina privesti poljoprivrednoj proizvodnji, napravili smo puno.

Lani ste najavljivali informacijski sustav sa svim podacima u vezi s državnim poljoprivrednim zemljištem te njegovu otvorenost i za javnost no još ga nema. Zašto?

U završnoj je fazi, jedinice lokalne samouprave moraju nam dati još neke podatke. Planiramo ga javnosti učiniti dostupnim ujesen, s evidencijom svih ugovora, vidjet će se sve državno zemljište i status čestica. Za one pod zakupom bit će navedeno tko je zakupac, dokad ugovor traje, po kojemu osnovu je sklopljen te zakupnina koju plaća. Vidjet će se koje su čestice prodane i one koje su još dostupne te za koje ćemo raspisivati natječaje. Kada se puste takve informacije u javnost vjerojatno će isplivati novi problemi no to je dobro jer se takvim portalom problemi mogu brže i transparentnije rješavati. Hrvatski građani imaju pravo znati kako se koristi državno poljoprivredno zemljište i tko ga koristi, stoga podaci moraju biti javno dostupni

Što je pokazala inventura koju ste proveli nad državnim parcelama?

Analiza ugovora otkrila je puno. Našli smo 5.000 korisnika koji državi duguju 220 milijuna kuna za prošlih deset godina Još istražujemo 11.000 korisnika čiji je dug veći od 800 milijuna kuna.

Od 2005. do 2015. nije naplaćena milijarda kuna zakupnine! Zašto država to nije znala, gdje je taj novac, zašto ugovori nisu raskinuti? Otvoren je niz pitanja koja traže odgovor.

Kada smo naš sustav povezali s MUP-ovim otkrili smo kako je 1.200 ljudi umrlo, a zakupnine su uredno plaćane. Više je od 200 tvrtki koje su neaktivne, a  imaju važeće ugovore o zakupu. Neki ljudi više nemaju ni prebivalište u RH, a imaju ugovore, nepostojeće OIB-e i JMBG-e.

dr. sc. Blaženka Mičević, ravnateljica Agencije za poljoprivredno zemljište

U DORH-u nam je potvrđeno - zastara slijedi nakon tri godine pa ako je netko dugovao do 2008. nema šanse da se dug naplati. Naplatimo li ih samo jedan posto bit će dobro. Sa svim spornim ugovorima idemo u DORH, bit će automatski raskinuti a zemljište će biti vraćeno u državni fond. No, to je najmanji problem, jer pitanje golemoga duga i tko će ga platiti ostaje neriješeno. Sve to svjedoči da jedinice lokalne samouprave, koje su raspolagale zemljištem, tu obvezu nisu odrađivale kako su trebale.

Neki iz politike opet traže povratak zemljišta pod kontrolu jedinica lokalne samouprave?

Mislim kako bi to bilo samoubojstvo i za državni i za okalne proračune. Prigovaraju nam da Agencija radi sporo, da ne raspisujemo natječaje i da se preostalim zemljištem nedovoljno brzo raspolaže. Brzoga raspolaganja nema zbog svih ovih problema iz prošlosti, a u vezi su s nepostojanjem evidencije državnoga poljoprivrednog zemljišta, netransparentnim gospodarenjem i nepostojanjem kontrole korištenja toga zemljišta na terenu te središnje evidencije naplate. Naš stav je oduvijek bio - idemo prvo uspostaviti evidenciju zemljišta kako bi se znalo kojim resursima država raspolaže. Nitko od nas nije očekivao da će inventura trajati dvije godine.

Mislili smo da je procedura jednostavna: imamo aplikaciju, pustimo je jedinicama lokalne samouprave, one ju napune ugovorima, mi se povežemo s Finom i sve je za nekoliko mjeseci gotovo. Međutim, već u prvome krugu analize otkrili smo kako je za oko 200 milijuna kuna pisalo da je uplatitelj Hrvatska pošta ili Slavonska banka, a ne OPG ili tvrtka koja je zakupac. Mjesece smo potrošili identificirajući zakupace. S obzirom na ove podatke, ne znam koji političar ili politička opcija može tražiti da se raspolaganje zemljištem vrati lokalnim vlastima. Nemojmo zbog trenutno sporijega raspolaganja odustati od naših prava da se državnim poljoprivrednim zemljištem raspolaže po jasnim pravilima i uvjetima, bez obzira na ime ili stranačku pripadnost.

Imamo 56 starih natječaja  za dugogodišnji zakup, koji "stoje" od 2010. i rješavamo ih s DORH-om, a raspisivala ih je lokalna razina. Zakon kaže da zemljište moramo dati onome tko je u tome razdoblju zadovoljavao uvjete, a danas je 2016. Sve to potvrđuje koliko je model raspolaganja kroz dnevnu politiku bio loš. Nastojimo politiku maknuti od raspolaganja zemljištem i vjerujem da će informacijski sustav tome pridonijeti. Sustav koji je uspostavljen transparentan je i funkcionira, a mi moramo s Ministarstvom ubrzavati procedura koje su sastavni dio toga sustava i ne odustajati od načela jednoobraznosti, transparentnosti i učinkovitosti.

Naš je stav da se općine i gradovi moraju više uključiti, ali i imati planove o tome što se sa zemljištem na njihovu području može raditi, imati strategiju na razini županije. Želimo dobiti informacije o tome što žele sa zemljištem u sljedećih pet-deset godina, kako ga ne bismo, primjerice, dali stočarima, a lokalna vlast planira izgradnju sušare povrća. Neka JLS kažu da žele 100-500 hektara za stočarstvo, ratarstvo, voćarstvo ili vinogradarstvo, ali na utemeljenim podlogama.

Neriješena zemljišna problematika opominje kako bismo mogli ostati i bez novca iz fondova EU.

Prosječna državna čestica  velika je 1,37 hektara, a to je podloga za komasaciju. Imamo 70.000 hektara upisanih kao općenarodna imovina, što otvara postupak uknjižbe prava vlasništva. Naime, ako ugovor o zakupu državne zemlje nije upisan u gruntovnicu, zakupci se ne mogu javiti za potpore iz Programa ruralnoga razvoja, a o tome se malo govori. Nama se većina ugovora o zakupu vraća iz gruntovnice jer nije usklađeno stanje sa katastrom i zemljišnim knjigama. Izgubili smo godine, nismo to riješili, sada se bavimo time a situacija doslovce "gori". Zbog toga ćemo ostati bez novca iz europskih fondova, a ni banke ne daju kredite ako vlasništvo i zakup nisu uredno evidentirani. To je gorući problem zemljišne politike.

Uhodana je prodaja malih državnih parcela, objavljujete natječaje... Je li taj proces u završnoj fazi?

Zahtjevi stalno stižu i mahom je riječ o prodaji parcela koje su manje od hektara, graniče s privatnim površinama i izvan su proizvodno-tehnoloških cjelina, kako to određuje i zakon. Analize koje smo radili pokazale su da RH ima više od 500 tisuća katastarskih čestica manjih od 1 ha. Koliko tih čestica je u proizvodno-tehnološkim cjelinama trenutno aliziramo. Zakon propisuje da ih se može prodati i putem javnoga poziva, a prihod je namijenjen potrebama komasacije. U prodaju može površina najviše do jednoga hektara velika, kaže zakon, ali ne određuje mora li biti u jednoj čestici ili miože, primjerice, i u desetak raštrkanih pa ljudi negoduju. K tome, na prodaju ne mogu čestice velike 1,01 ha. Država mora odlučiti što je njezin cilj, prodati male parcele poljoprivrednicima kako bi okrupnili posjede ili zakupninama osiguratui veći prihod. Nisam za potpunu prodaju poljoprivrednoga zemljišta, država mora imati površine koje daje u zakup želi li osigurati proizvodnju hrane. Ali jesam za to da se riješi malih čestica, možda svih s površinom do pet hektara.

dr. sc. Blaženka Mičević, ravnateljica Agencije za poljoprivredno zemljište

Spomenuli ste komasaciju, zakon je usvojen, a izabrane su i pilot-lokacije. U kojoj je fazi postupak?

Završili smo idejne projekte koji pokazuju kojom bi brzinom postupak mogao ići, sukladno postojećoj zakonskoj regulativi. Naime, svaka lokacija pokazala je svoje specifičnosti pa se sada u zakonu vide neke nelogičnosti koje nisu mogle biti sagledane za donošenja zakona.

Uglavnom, definirali smo poslove koji se kroz komasaciju trebaju provoditi, cijenu hektara i smjernice, kako bi postupak mogao ići puno brže nego što zakon sada propisuje.

Problem je što u proračunu nisu predviđena sredstva za komasaciju pa očekujemo da će uskoro biti usvojene smjernice što i kako dalje, budući da je ministar Romić najavio reformu cijele zemljišne politike, što uključuje i komasaciju. Vidjet ćemo sprema li se novi zakon ili neko drugo rješenje.

Naš je posao pripremiti analize. Obradili smo svih pet lokacija i sada radimo ostalo kako bismo sagledali prioritete glede tehničkih podataka. Naravno, politika odlučuje što je prioritet u svakoj županiji i gdje komasaciju treba započeti.

A komasacija nam itekako treba, 25 godina smo izgubili, ništa se nije radilo. Dobrobiti komasacije su višestruke, mi to stalno naglašavamo no potrebna je čvrsta ruka politike. Nisam čula nijednoga političara koji kaže da nam komasacija ne treba, ali sve to ide jako sporo.

Na kojoj od pet lokacija bi se aktivnosti ipak mogle najprije pokrenuti?

Svaka je specifična pa je, primjerice, u Zdencima većina poljoprivrednoga zemljišta državno vlasništvo, u Međimurju zamalo ni nema državnoga zemljišta u zakupu, a u Lici je stanje pola-pola. Međutim, Lika nema zemljišnu knjigu za Udbinu koja je izabrana kao pilot-projekt. U Cerovlju u Istri svi su okrupnili svoje posjede i njima treba samo izmjera poljoprivrednih površina kako bi uskladili stanje katastra i zemljišne knjige. Grupirani su na istim lokacijama, imaju već mrežu kanala i puteva pa je idejni projekt pokazao kako u Cerovlju komasacija, zapravo, nije ni potrebna.

Zdenci bi morali biti prioritet jer prostorni plan predviđa prolazak brze ceste preko cijeloga područja. Država bi, vjerujem, uštedjela stotine milijuna kuna ako bi sada zapoočela izvlaštenje za potrebe brze ceste i sve to odradila kroz postupak komasacije. Govori se da je za prometnicu Velika Gorica-Sisak potrošeno 500 milijuna kuna samo za rješavanje imovinsko-pravnih odnosa. Ako bi se napravila komasacija u Zdencima, uključivanjem podataka iz prostornoga plana država može grupirati sve svoje čestice u planirani koridor brze ceste pa tako ne bi imala troškove izvlaštenja. S obzirom na to da u Lici, u onim katasatrskim općinama gdje su predviđeni pilot-projekti, nema zemljišnih knjiga, a riječ je o uistinu velikim površinama i potencijalu toga područja, svakako su i oni prioritet.

Kada se svojedobno radio prvi pilot-projekt okrupnjavanja na pojedinim su se lokacijama čule oštre prijetnje, lokalno stanovništvo odbijalo je suradnju... Kakva su sada iskustva?

Nismo imali problema ni na jednoj lokaciji, a očekivali smo svašta pa čak i gađanje jajima i rajčicama radi prisjećanja na to "što je država 1945. napravila našim djedovima i bakama." Nije bilo nijednoga negativnog pitanja ili komentara.

Dobrobiti komasacije su višestruke, mi to stalno naglašavamo no potrebna je čvrsta ruka politike. Nisam čula nijednoga političara koji kaže da nam komasacija ne treba, ali sve to ide jako sporo.

Toliko je pozitivnih vibracija na terenu, ne znam je li stoga što očekuju kako će nešto dobiti ili zbog frustracija prouzročenih lošim stanjem u poljoprivredi.

Imali su i vrlo konkretna pitanja, poput - što će biti sa zemljištem pod šumama, s trajnim nasadima, kako dva susjeda mogu zamijeniti zemljište, što će biti s privatnim zemljištem u zakupu... Bilo je čak i pojedinačnih prijedloga da im se, primjerice, 10-15 sadašnjih parcela ne okrupni u jednu nego u barem dvije kako bi u slučaju elementarnih nepogoda imali manju štetu. Država treba iskoristiti pozitivnu atmosferu na terenu i  komasaciju započeti prioritetno.

Znaju li poljoprivrednici dovoljno o komasaciji?

Negativnih tonova, ponavljam, nije bilo, ali ima pomalo straha među ljudima. Neki misle kako će ju se provesti prekonoć, a to nije istina. Trajat će najmanje dvije godine i svi će biti pozivani i nekoliko puta. Sve smo pripremili i obavijestili sve mjerodavne pa čekamo samo odluku da se krene u postupak.

Komasacija neće donijeti očekivana poboljšanja bude li se provodila pomalo. Mora ići poput poplave, kroz cijelu Hrvatsku, ne bi li se efekti pokazali čim prije i ljudi doista vidjeli promjene nabolje.

Ako ministar Romić ili premijer Orešković kažu da se kroz komasaciju ulaže najmanje milijardu kuna, a uložit će se, već taj podatak izazvat će pozitivne trendove na terenu.

Naime, komasacija nije samo okrupnjavanje, ona je skup projekata. Primjerice, u Zdencima je riječ o 2500 hektara, a to znači kako se kroz komasaciju pokreću i građevinski radovi - izgradnja puteva, mreže kanala..., što će zaposliti mnoge lokalne tvrtke.

Kroz projekte u vezi s komasacijom može se zaposliti one koji teže pronalaze posao, stanovništvo niže obrazovne strukture i starije od 50 godina, ali i mlađe generacije. I država i lokalna samouprava mogle bi u tome odigrati veliku ulogu davanjem u zakup manjih površina, uvjetujući proizvodnju dohodovnijih kultura, ali i osiguravajući povoljnu kreditnu potporu putem HBOR-a.

Komasacija istodobno može pozitivno utjecati na oporavak gospodarstva i na demografsku obnovu ruralnih područja. Njome se brže i kvalitetnije nego izmjerom usklađuju zemljišne knjige i katastar, a to u konačnici donosi sređivanje i tržišta nekretnina, što je kvalitetna podloga za uvođenje poreza na nekretnine. Ulaganje novca u projekt koji u sebi nosi desetke drugih projekata, povećava dohodak poljoprivrednika, porezne prihode zbog povećanja dohotka i komunalne naknade, proračunske prihode lokalne samouprave i države i, u konačnici - povećava konkurentnost hrvatskih poljoprivrednika

Što pokazuju realne projekcije - kada će se doći do prvih rezultata?

U Agenciji planiramo u komasaciju krenuti ujesen no konačnu odluku donosi Ministarstvo, a još nije poznato hoće li se i u kojemu obujmu mijenjati zakon. Najgora bi bila promjena percepcije komasacije jer iz aktualnoga zakona moguće je iščitati kako država potiče komasaciju i odlučuje na kojemu području ju treba provesti. Nekada su o komasaciji odlučivale općine i gradovi, a to je usporeni model, mislim da mi više nemamo vremena za čekanje i odgode.

Ondje gdje nije moguće provesti komasaciju, a imamo i takvih područja, problemi se mogu rješavati izmjerom. Kroz informacijski sustav sada možemo vidjeti stvarno stanje na terenu, imamo sve podatke i znamo odakle treba krenuti.

dr.sc. Blaženka Mičević, ravnateljica Agencije za poljoprivredno zemljište

Novca za komasaciju u proračunu nema, može ga se povući kroz ruralni program. Je li to bolje ili lošije rješenje?

Novac iz ruralnog programa namijenjen je lokalnoj samoupravi, a javiti se na natječaj može samo općina koja već ima rješenje o komasaciji i izabranog izvođača radova. Kako bismo došli do rješenja o komasaciji moramo napraviti idejne projekte na koje suglasnost daje Ministarstvo poljoprivrede. Tek potom izdaje se rješenje o komasaciji. Izvođača radova pak izabire Agencija temeljem javnoga natječaja, ako nemamo novac u proračunu ne možemo, sukladno Zakonu o javnoj nabavi, pokrenuti postupak no o tome se možda ranije trebalo misliti.

U Programu ruralnoga razvoja rezervirana su 32 milijuna eura što neće biti dovoljno kanimo li komasaciju šire pokrenuti. To je trenutno manji problem, jer Program se može izmijeniti i sredstva povećati na 50 ili više milijuna eura. Kako bi se taj novac iz ruralnoga programa dobilo prethodno treba puno posla odraditi, a mi novca nemamo. Problem je i odnos općih i materijalnih troškova, trenutno je 50:50 %. Sukladno Uredbi 1305/2013 opći troškovi trebaju biti priznati u iznosu 10 posto ukupno prihvatljivih troškova. Zadržimo li takvo stanje postoji opasnost da operacija 4.3.2. Komasacija poljoprivrednog zemljišta bude neprovediva.

Spomenuli ste izračun konkretnih prinosa i prihoda koje poljoprivrednicama donosi komasacija, o čemu je riječ?

Možda smo već svima dosadni no mislim kako se u nas ne govori o bitnim stvarima poput komasacije. Bez okrupnjenih parcela nema konkurentne poljoprivrede, nema ni strategija ni ruralnoga programa, a ni povlačenja novca iz fondova EU.

Nesređeno stanje u vezi sa zemljištem veliki je problem, četvrt stoljeća raspolažemo njime stihijski, a problem je i struktura proizvodnje. Ilustrirat ću to - analiza je pokazala kako se danas u Gundincima 70 posto zemljišta koristi za pšenicu, ječam i kukuruz, a na samo šest posto proizvode grah i paprika. Proizvođačka cijena tone kukuruza je 1100 kuna, za papriku dobiju 5200, a za grah 9200 kuna. Komasacijom namjeravamo provoditi i edukaciju - ako netko ima 100 hektara neka ne zasije svu površinu pšenicom ili kukuruzom, treba saditi i povrće, voće, posvetiti se stakleničkoj proizvodnji odnosno pooljoprivrednim kulturama koje su dohodovnije. Logistiku, naravno - mora dati država.

  • Avatar
    limun 01. Lipanj 2016. u 09:42 tržište, najam i prodaja zemljišta (naravno po normalnim cijenama i dugi rok) a ne otimanje i na mafijaški način, sredilo bi stanje u cijeloj poljoprivredi
  • Avatar
    limun 01. Lipanj 2016. u 09:38 pokrenuti komasaciju u Hrvatskoj je ravno letu na mjesec, a ona bi pokrenula cijelo gospodarstvo i Hrvatsku
Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje