Ususret izložbi u Gospiću

Buša - pasmina s prošlošću i budućnošću

Agrovijesti
Fotografija:
Autohtona hrvatska pasmina buša do Drugog svjetskog rata činila je više od 50 posto ukupne populacije goveda, a u proteklom desetljeću njena populacija narasla je s 50-tak na više od 2.000 jedinki

Buša je jedna od tri živuće autohtone pasmine goveda u Hrvatskoj. Kada danas govorimo o buši kao jednoj od naših autohtonih pasmini goveda, gotovo da nema stanovnika Hrvatske koji ju ne pozna. Ono što im se sviđa na toj pasmini je to što je manja, pitoma i skromna. Uz to, buša je pasmina koja je othranila djedove i bake današnjih mlade generacije, te stoga u sebi nosi i emotivnu vrijednost. Naši preci su je upravo takvu stvarali, uzgajali i koristili tako da je do sredine XX. stoljeća buša bila upravo po mjeri težaka i prirode u kojoj su je uzgajali, manjeg tijela, skromna, izdržljiva i prilagodljiva. Uz to, buša kao pasmina poznata je i šire, posebice znanstvenoj zajednici diljem Europe. Naime, i njima je buša zanimljiva kao pasmina manje veličine, dobre otpornosti ali i dobrih (zanimljivih) gena. Istraživanja koja su provođenja u zadnjih desetak godina ukazala su da buša sačuvala svoju „genetsku varijabilnost“, što je izvrsno polazište daljnjoj selekciji razvoju njenih proizvodnih karakteristika.

U uvodu smo napomenuli da je buša - pasmina s prošlošću. Pretpostavljamo da se buša počela formirati prije desetak tisuća godina, te da je na naše prostore pristigla s Bliskog  Istoka zajedno sa stanovništvom koje je migriralo „mediteranskom rutom“. Iz tog razloga slične populacije i pasmine nalazimo na tragu navedene migracijske rute, od Grčke do Hrvatske. Buša je odgovarala ondašnjem ruralnom stanovništvu te sve do kraja XIX. stoljeća činila okosnicu govedarske proizvodnje. Frangeš (1903) navodi da u područjima našega Krša, odnosno u oblastima Požege, Zagreba, Modruš-Rijeke i oblasti Lika-Krbave, buša je bila zastupljena sa preko 92%. Buša je tada i u interesu ondašnjih vrsnih znanstvenika. Adametz (1895) objavljuje prvi studiozniji rad o buši koju naziva "Ilirsko govedo". Navodi kako laktacija traje do 5 mjeseci i u tom razdoblju proizvede do 1.400 litara mlijeka. Morić (1932) je utvrdio da mlijeko buše sadrži prosječno 5,2% mliječne masti. Adametz (1895) analizom klanja 12 volova, prosječne mase 342,5 kg, utvrđuje randman od 48,72% a klanjem krava prosječne mase 258,75 kg utvrđuje randman 45,82%. Mala masa teladi kod poroda od 16,5 kg uvjetuje laka telenja. Frangeš (1903) u svojoj monografiji "Die Buša", studiozno je opisao eksterijer i proizvodni potencijal buše, te naglašava posebnost buše u odnosu na podolsku pasminu.

Početkom XX. stoljeća odlučeno je da se unaprijedi pasminska struktura goveda. Predložena su dva modela za unapređenje buše u okviru razvoja govedarske proizvodnje. Prvi model je bio uzgoj buše u čistoj krvi. Ogrizek (1930) zauzimajući se za uzgoj buše u čistoj krvi kaže: "Na temelju podataka o absolutnom podavanju stvaramo zaključke o vrijednosti naše stoke. Ako mi ta podavanja stavimo u relaciju sa troškovima za uzdržavanje, ukazuju nam se te naše domaće prezrene pasmine u sasvim drugom, mnogo povoljnijem svijetlu". Pretapanje autohtonih naizgled niskoproduktivnih pasmina inozemnim produktivnijim pasminama predstavljalo je drugi i brži model. Odlukama Zemaljske vlade Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, početkom ovoga stoljeća inicirane su promjene u tadašnjoj populaciji goveda, uvozom stranih pasmina i njihovim križanjem s bušom. Zakonom iz 1908. god. propisano je primjerice da bušu u kraškim predjelima treba pretapati čistokrvnom sivim (oberintalskim) govedom.

Buša je ostala dominantna sve do Drugog svjetskog rata, što potkrepljuju podaci iz 1939. godine, kada je buša činila više od 50% ukupne populacije goveda (Ogrizek, 1941). Ukupna populacija goveda na području Hrvatske početkom Drugog svjetskog rata iznosila je oko dva milijuna grla. Međutim, promjene u poljodjelstvu, uključujući i govedarsku proizvodnju (intenzifikacija i specijalizacija) dale su prednost pasminama goveda koje su brže selekcijski razvijane u proizvodnji mlijeka i/ili mesa, dovele su do brzog pada populacije buše od nekoliko stotina tisuća (sredina XX. stoljeća) na više desetaka grla (kraj XX. stoljeća). Program reafirmacije i revitalizacije buše u Hrvatskoj počeo je u prvom desetljeću XXI. stoljeća iz populacije od 50-ak jedinki. 

No, uvijek naglašavamo da buša ima budućnost. Populacija buše u nešto više od desetljeća narasla je sa 50-ak na više od 2.000 jedinki. Sama ta činjenica negira navode nekih slabije upućenih „stručnjaka“ da je buša arhaično govedo pogodno samo za hobiste manje ambiciozne stočare. Sačuvano je trinaest živućih linija bikova te 154 roda krava, izrađen je Uzgojni program, uspostavljena Matična knjiga te zasnovana „Udruga uzgajivača buše“ koja brine o očuvanju i promociji ove pasmine. 

Za one koji manje poznaju ovu pasminu vrijedno je navesti i neke najvažnije pasminske karakteristike. U pogledu vanjštine bušu se može opisati kao govedo manjeg i kompaktnog tjelesnog okvira. Glava buše je profinjena, čelo usko i kratko, rogovi kratki i blago povijeni prema naprijed. Vrat je srednje dug, plahtica slabo razvijena, greben je prilično nizak i osrednje širine, prsa su uska i relativno duboka. Trup buše razmjerno je kratak, zdjelica uska, prema korijenu repa zašiljena, sapi su oborene. Za bušu je karakteristična srneća gubica i čest iks stav nogu. Vime je dijelom pigmentirano, slabo izraženo, sise su obično kratke. Noge su pravilnih stavova, no kod stražnjih nogu nerijetko se javlja kravlji stav. Papci su mali, tvrdi i pigmentirani, pogodni za kretanje po krševitom i gorskom terenu. Obzirom na boju, buše su isključivo jednobojna goveda s varijacijama od bijele do crne ili različitih nijansi crvene i smeđe boje. U uzgoju se toleriraju i specifične “prutaste“ šare, a takve se buše nazivaju prutaste ili tigraste buše. Na bušama tamnijih ili svjetlijih varijanti boje uočljiva je jeguljasta pruga duž leđa koja je u kontrastu s osnovnom bojom.  Buše su vrlo pokretljive i spretne životinje, što se posebice ističe u pronalaženju krme u oskudnim prilikama. Tijekom minulih stoljeća buša je razvila izvrsnu prilagodljivost, dobro podnoseći oskudnije krmne uvjete, pomanjkanje vode te veći raspon temperatura. Nerijetko u pomanjkanju paše ili sijena, buše posežu za brstom lišća niskog gorskog i mediteranskog raslinja. 

Danas se na bušu prvenstveno gleda kao na genetsko naslijeđe, no često se zanemaruje njena gospodarska, kulturološka i socijalna vrijednost. Genetska vrijednost buše proizlazi iz strukture i kombinacija njenih gena koji su vrlo vrijedni i iskoristivi u nadolazećim vremenima. Naime, bit će moguće sagledati, razumjeti i koristiti određene zatečene genetske informacije koje još nisu u dosegu znanstvenih saznanja. Gospodarska vrijednost buše je u proizvodnji mlijeka i mesa. Premda je količinski gledano proizvodnja mlijeka i mesa skromna, kada se stavi proizvodnja stavi u međuodnos sa ulaganjima u proizvodnju, pokazuje se sasvim drugačija slika. Buša u laktaciji može proizvesti oko 2.500 kg mlijeka dok je očekivani randman mesa oko 50%. Pogodna za sustave ekološke proizvodnje, dobro podnosi skromnije (oskudnije) hranidbene i smještajne uvjete. Proizvodi od buše uz primjereno deklariranje, pripremu i promociju mogu postići na tržištu povoljnu cijenu. Popularizacija autohtonih pasmina i njihovih proizvoda događa se u svim razvijenim europskim državama. Takav je trend na tragu diversifikacije proizvodnje, reafirmacije tradicijskih sustava proizvodnje i pasmina, te popularizacije „kratkih opskrbnih lanaca“ po načelu „od polja do stola“. Indirektne koristi od buše su također vrlo značajne, posebice ako se sagledava njena funkcija u održavanju  ekosustava (funkcija ekoservisa; preveniranje sukcesije pašnjaka), očuvanja identiteta ruralnih sredina i drugog.