OBITELJ GRUBIĆ

'Dok održavamo duh, ostat će i ljepota'

Agrovijesti
Fotografija:
Obitelj Grubić, koja proizvodi masline preko 400 godina, otkupila je nekada zapuštenu općinsku uljaru u Balama i pretvorila je u romantičnu muzejsku kušaonicu

Godine 2008. završena je rekonstrukcija baljanske uljare. Nekada zapuštena općinska uljara iz 1927. godine u '60-tima prestaje raditi. Otkupljena je 90-tih kao ruševina i nešto kasnije to staro postrojenje ručno se čisti, pljeskari i svježe boji. Sa starim gredama s početka 20. stoljeća pretvara se u romantičnu muzejsku kušaonicu, dok joj sestrinska uljara u Bujama, koja nije bila te sreće, ostaje do danas u ruševnom stanju i neupotrebljiva.

Pothvat je to obitelji Grubić, koja se oduvijek bavila uzgojem maslina, a nakon kupnje i restauracije baljanske uljare započinje s ozbiljnom proizvodnjom vlastitog vrhunskog maslinovog ulja.

'Osjetio sam poziv'
 
“Imali smo mi i vinograd, ali ja sam uvijek bježao u masline. Osjetio sam kao neki poziv, pronalazio sam mir u masliniku između tih starih stabala. Imamo proizvodnju masline koja je stara preko 400 godina”, kaže Enzo Grubić, otac obitelji.

Obitelj Grubić ima “samo” 200 takvih starih stabala, koja su stara od 300 do 400 godina, uz mlađih 1.500 stabala na osam hektara zemlje. Stari raspon sadnje traži puno veću površinu, za koju bi danas već bilo dovoljno na pet hektara. Nekadašnji maslinici između redova imali su zasađene druge kulture, kao što su krumpir ili grah, iz praktičnih razloga, pa je zato površina bila veća, a stabala manje.

“Danas se o maslinarstvu puno razgovara, ali mijenjati ga treba kroz povijest i tradiciju. Maslinarstvo je dio naše kulture, oduvijek je bilo tu, no danas se stručnjaci bave introduciranim sortama, ali ne i našim autohtonim stoljetnim maslinama. Od 1990-tih godina sade se introducirane sorte, a autohtone se nazivaju alternativnim rodnostima jer, za razliku od starih sorti, introducirane garantiraju rodnost svake godine; na primjer, toskanska, koja se posvuda sadi, a nije naša, nije domaća. To vam je kao da u našim vinogradima isključivo sadite Chardonnay, a ne našu istarsku Malvaziju ili Traminac”, kaže Grubić.

No, baljansko područje zaštićeno je od stranih sorti od devedesetih godina, jer ih je hladnoća pokosila.

“I to je dobro jer naše su sorte ambijentirane, podnose sušu i nedaće, iako daju manje ulja. No, ta ulja su kvalitetnija i svježa”, ističe. 

Godišnje obitelj Grubić proizvodi 6.000 boca ulja i prodaju ih uglavnom direktnom prodajom “na kućnom pragu” same uljare. Ostatak, manje količine, prodaju se preko distributera po Europi, a nešto i online.

“Za vrijeme karantene, slanje paketa nije stalo. Promet koji dolazi s praga je zasad pao, iako su mušterije koje znaju da neće moći doći naručivale, a one koje vjerovatno dolaze kupit će ulje ovdje. Pad je zasad jako velik jer nema organiziranih grupa ni degustacija”. 

Berba se radi ručno

“Berbu uvijek gledamo da se radi ručno da bismo sačuvali plodove i stabla i onda angažiramo zajednicu- penzionere i roditelje da bi sve ostalo tu. Da bi se osjetili korisnima. Smatram da je to nešto najljepše što se može napraviti. Ovo drugo je sve računica. Dokle god uspijevamo održati takav duh, ostat će i ljepota”.

Berba traje mjesec dana i sudjeluje deset do petnaest osoba. Proizvode tri vrste ulja - dva sortna i jedan blend. Sortna su od samo jedne vrste maslina, dok je blend izmiješan od tri vrste ulja, s kojima osvajaju brojne nagrade. Nižu se zlatne medalje od Londona do Pariza te osvajaju nagrade šampionske uljare Istarske županije. 

Što se budućnosti tiče, ne žele se previše širiti, nego rasti u granicama i izbjeći omasovljenje. Ulaganja u tehnologiju smatraju važnima jer se trude stalno napredovati.