Tjedni komentar

Hoće li sveti Vinko pomoći vinarima da uzmu više novca iz EU fondova

Agrovijesti
Otvoren Zagreb VINOcom Fotografija: Robert Anić/PIXSELL
Kada upitate vinare zašto smo potrošili tako malo novca i zbog čega ne ulažemo više u vinarije i ne promoviramo naša vina diljem svijeta ili vadimo stare i sadimo nove vinograde, oni će reći kako su uvjeti natječaja nejasni, sve je komplicirano, birokracije im ne pomaže. Uglavnom ispada da su svi krivi samo oni nisu. No jesu li u pravu?

Hrvatski vinari ovih dana slave svetog Vinka – zaštitnika vinograda i vinara, a ova se manifestacija u raznim krajevima Hrvatske drugačije zove od Vinceške, Vincekova i slično. Vinari se okupe u svojim vinogradima i s drugim vinarima, svojim prijateljima, partnerima, zaposlenicima, političarima, novinarima, kušaju nova vina i analiziraju godinu koja je upravo završila i prave planove za ovu godinu. I uglavnom se svi hvale kvalitetom vina, dobrim urodom, novim poslovima.

Ovih dana su osim proslave Vincekova, vinari imali i promociju u Berlinu, u sklopu nastupa na Zelenom tjednu, najvećem sajmu hrane u svijetu. Održana je promocija vina u berlinskom restoranu Oxymoron, koja je pokazala da hrvatska vina i nisu baš tako prepoznatljiva na tržištu Njemačke, iako su nam Nijemci jedni od najbrojnijih turista, a u toj zemlji imamo i ogromnu zajednicu Hrvata. Hrvatska je u Njemačku u 2017. izvezla samo 786 tona u vrijednosti od tek 2 milijuna eura.

Brojne vinske manifestacije, sajmovi, kojih je gotovo svakodnevno diljem Hrvatske, šalju hvalospjeve o uspješnosti vinarstva, no sve je više onih koji se usude reći da su takve manifestacije postali i generator „sivog tržišta“ i prodaje vina za keš koji se baš i ne evidentira u poslovnim knjigama vinara. Iako se u javnosti vinarstvo prikazuje i pokazuje kao jedan od ponajboljih sektora poljoprivrede svi podaci govore o tome da je ovaj sektor u velikim problemima i da sve nije tako sjajno kako se to naizgled čini. Ili kako bi rekao naš narod „izvana gladac iznutra jadac“.

A najočitiji primjeri za to su podaci o potrošnji ili bolje rečeno "nepotrošnji" novaca koje su vinari imali na raspolaganju kroz vinsku omotnicu. Naime, hrvatski vinari potrošili su u pet godina (od 2014 do 2018. godine) kroz Nacionalni program pomoći sektoru vina 14, 9 milijuna eura (oko 26 posto), iako su imali mogućnost da kroz tri mjere ( promidžba na tržištima trećih zemalja, restrukturiranje i konverzija vinograda, te investicije u vinarije i marketing vina), iz EU proračuna iskoriste čak 57,2 milijuna eura. Tako su čak 42,3 milijuna eura propala jer nismo bilo dovoljno poduzetni i nismo se uspjeli snaći u povlačenju novca iz ovog EU fonda. Za razliku od drugih EU programa, vinska omotnica mora se iskoristiti u jednoj godini, što zapravo znači da ako se to ne napravi novci se „vraćaju“ nazad u Bruxelles.

Loši poduzetnici

Hrvatska vina u Berlinu

Iako se naši vinari očito ne mogu pohvaliti poduzetnošću jer se nismo baš proslavili u potrošnji novca program se i dalje nastavlja. Vlada je početkom siječnja usvojila novi Nacionalni program za razdoblje od 2019. do 2023. vrijedan 55,5 milijuna eura, odnosno 11,1 milijun eura godišnje.

Kada upitate vinare zašto smo potrošili tako malo novca i zbog čega ne ulažemo više u vinarije i ne promoviramo naša vina diljem svijeta ili vadimo stare i sadimo nove vinograde, oni će reći kako su uvjeti natječaja nejasni, sve je komplicirano, birokracije im ne pomaže. Uglavnom ispada da su svi krivi samo oni nisu. No jesu li u pravu?

Postoje u Hrvatskoj i oni koji su malo više kritičniji i tvrde kako se jako velike količine vina u Hrvatskoj prodaju na sivom tržištu (posebno kroz turizam), od čega država nema koristi, a vinarima nije u interesu da svoje poslovne knjige izlože provjeri EU kontrolora, pa se zbog toga ne javljaju niti na ove natječaje. Ima i onih koji tvrde da su veliki broj naših vinara toliko kreditno zaduženi, da teško vraćaju i sadašnje dugove te tako već u startu ne ispunjavaju uvjete da bi se uopće mogli javiti na strogo propisane natječaje na kojima se nude ogromni EU novci.

Možda je jedan dio vinara slabo informiran, jer ne prate što im se nudi i što trebaju napraviti. Sve u svemu, vjerojatno je dio krivice i na državi koja možda nije od početka na pravi način „natjerali“ vinare da uzmu više novca, no čini se da je ipak najveći problem u njima samima jer im očito i ne ide Procjena koju je krajem prošle godine objavila EU pokazala je da je u 2018. hrvatska proizvodnja vina bila na razini od 777.000 hektolitara što je za 35 posto više nego godinu ranije, ali i 23 posto manje od petogodišnjeg prosjeka. Zanimljiv je i podatak da naši vinari gotovo isto toliko imaju vina na zalihama, što je još jedan dokaz da im ne ide baš tako dobro, jer se radi o jednogodišnjoj proizvodnju.

Iako su u Ministarstvu objasnili sve razloge zbog kojih nismo potrošili ove novce, ipak vjeruju kako su kroz brojne olakšice koje je napravio ministar Tomislav Tolušić, potrošnja novca biti bolja u novom petogodišnjem razdoblju.

Dok vinari ovih dana, uz kobasice, slaninu kotlovinu i novo vino analiziraju što ih čeka i kako su prošli u prošloj godini, bili bi dobro da se napravi jedna ozbiljna analiza ovog sektora i da li na ovaj način kako sad funkcionira ima dugoročnu budućnost. Za kraj je dobro ponoviti prošlogodišnju izjavu vinara Ivice Matoševića koji je rekao: “Glavni problem hrvatske vinske industrije prekomjerni je uvoz, te nedostatak bilo kakve kontrole uvoznih vina. Unatrag nekoliko godina, uvoz vina u Hrvatsku doslovno se učetverostručio, dok se izvoz smanjio. Uvoze se uglavnom trećerazredna vina, dok su se svi naši napori da se potakne organizirani izvoz naposljetku pokazali neuspješnima.

U konačnici kada pričate s običnim ljudima, potrošačima, velika većina će reći kako se danas na tržištu nude vina iz cijeloga svijeta, po povoljnim cijenama zbog čega je većina sklonija da posegne za vinom iz uvoza, nego za skupim vinima naših vinara. Cijena i standard je glavni razlog što na tržište stižu ogromne količine vina iz cijelog svijeta. Jedan naš kolega novinar, zna u šali reći, kako on pije hrvatska vina samo kad ih od nekoga dobije na poklon. Možda je to surova istina koju si teško svi zajedno želimo priznati.

Miroslav Kuskunović

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje