5. prosinac „Svjetski dan zemljišta“

Hoćemo li opet iz neznanja i bez računice uzeti zemlju kvalitetnim proizvođačima da bi ju dali nedokazano održivim gospodarstvima?

Agrovijesti
Zemljište, polje Fotografija: Pixabay
Moglo bi se reći kako je najveći grijeh svih dosadašnjih poljoprivrednih politika neodgovorno upravljanje poljoprivrednim zemljištem.

Hrvatska poljoprivreda u razdoblju od 2008. do 2017. godine bilježi stalni pad vrijednosti poljoprivredne proizvodnje te sve više zaostaje za ostalim članicama EU. Po svim pokazateljima i indikatorima poljoprivredne proizvodnje, RH je uglavnom pri dnu ljestvice zemalja članica EU. Od ulaska u EU poljoprivredni output je pao 5 milijardi kuna godišnje, dok se u istom razdoblju izdvajaju značajna sredstava za potpore u poljoprivredi prosječno oko 3,2 milijarde kuna godišnje. U 2017 godini Agencija za plaćanje u poljoprivredi isplatila je za sve vrste potpora preko 4,6 milijardi kn poljoprivrednim proizvođačima i to nakon prijeboja poreznih dugova. Jedan od uzroka loših rezultata koje ostvarujemo u poljoprivredi je neučinkovito raspolaganje poljoprivrednim zemljištem.

A moglo bi se reći kako je najveći grijeh svih dosadašnjih poljoprivrednih politika neodgovorno upravljanje poljoprivrednim zemljištem.

Jedan od dugoročnih uzroka pada u proizvodnji je i to što nije došlo do poboljšanja u strukturi poljoprivrednog posjeda. Hrvatska je zemlja malih i rascjepkanih poljoprivrednih posjeda kod kojih je otežano poboljšanje ekonomike korištenja zemljišta. Prosječna veličina poljoprivrednog posjeda je bila i dalje je malena iako je zadnjih godina došlo da rasta. Poznato je da smo prije ulaska u EU imali prosječnu veličinu od 5,6 ha, a zadnjih godina raste na blizu 10 ha ( prema podacima EK ).

No, poljoprivredni posjed je i dalje znatno manji nego što je u drugim zemljama EU gdje je prosjek 16,6 ha, dok razvijene zemlje imaju prosječno posjede iznad 50 ha. Hrvatska ne može slijediti nužnost smanjenja troškova po jedinici proizvoda, tako da su domaći proizvodi relativno skuplji u odnosu na svjetske cijene. U uvjetima otvorenog tržišta postali smo uvozno orijentirana zemlja s velikim deficitom. Godišnje uvozimo hranu u vrijednosti od čak 3 milijarde eura.

Žetva u Belju

Od osamostaljenja Hrvatske izgubili smo velike poljoprivredne površine. U 1989., prema Popisu poljoprivrede, smo imali 3,2 milijuna ha, a 2017 godine 1,5 milijuna. Kako je uopće moguće da smo u 30 godina izgubili 1,74 milijuna ha poljoprivrednog zemljišta?

Prema podacima DZS i u 2017. u odnosu na 2016. izgubili smo gotovo 50. 000 ha zemljišta. Najveći dio tih površina imamo i danas, ali ih, na žalost, ne koristimo. Prema podacima Eurostata Hrvatska ima 1.571.200 ha korištenog poljoprivrednog zemljišta, 157.450 farmi i preko 1.828.181 stanovnika živi na ruralnom području. Prema podacima Agencije za zaštitu okoliša Corina Land Cover u Hrvatskoj je ostalo još 2.767.000 ha mogućeg obradivog poljoprivredno zemljište. To znači da postoji razlika od 1,2 milijuna ha mogućeg obradivog zemljišta koje se ne koristi. Državnog zemljišta je skoro 740.000 ha, a slobodnog državnog zemljišta za raspolaganje se procjenjuje na oko 400.000 ha.

Unatoč tome što je Hrvatska od 1991. i prvog Zakon o poljoprivrednom zemljištu do danas donosila čak 14 puta Zakon o poljoprivrednom zemljištu, s brojnim izmjena i dopunama, problem stavljanja u funkciju poljoprivrednih površina nije riješeno. A također niti okrupnjavanje. Zakonskim rješenjima su se mijenjale odredbe primjerice tko odlučuje o dodjeli poljoprivrednog zemljišta ( JLS, Ministarstvo ili Agencija), zatim pitanje tko su prioritetne skupine ( branitelji, OPG, stočari, domicilno stanovništvo), kao i oblici raspolaganja ( dugoročni zakup - trajanje od 5, 10, 20, 25 do 50 godina, privremeno korištenje, koncesije, prodaja pod ograničenim uvjetima), ali i pitanje kome pripada novac od zakupa ( državni proračun, županije i država).

U zakonskim rješenjima o raspolaganju zemljištem vidljivo je da nema nikakve jasne vizije niti strategije jer se svakom promjenom vlasti mijenjala kompletna koncepcija, ali tako da se stalno dijeli isto poljoprivredno zemljište pod različitim uvjetima, prioritetnim skupinama i ništa se nije konkretno napravilo da se u funkciju stavi novo zemljište. Nema nit jednog rješenja aktivne državne politike za uređenje zemljišta koje je obraslo ili zapušteno.

Nevjerojatno je koliko su se često upotrebljavali instituti privremenog korištenja zemljišta uz razne potvrde ili kratkoročne ugovore o zakupu, kao da se ne radi o poljoprivredi gdje onaj tko ima zemlju mora o njoj i brinuti, obrađivati je, ulagati za dugoročnu korist, a ne je samo kratkoročno iscrpljivati.

Kako se uopće može očekivati da će se proizvođači ozbiljno baviti proizvodnjom bez dugoročnog rješenja poljoprivrednog zemljišta?

Najuspješnije zemlje EU imaju vrlo dobre primjera aktivne državne politike u okrupnjavanju poljoprivrednih posjeda. Nizozemska tako „krade“ zemlju moru i izgrađuje gospodarstva optimalne veličine te ih prodaje na licitacijama najkompetentnijim kupcima uz kriterije posjedovanja znanja i kapitala. A mi se i dalje borimo i glavna tema je kako uzeti zemlju velikima i dati je malima. A glavno pitanje bi trebalo biti kako što brže stvoriti ekonomsko održivo gospodarstvo bogato zemljom, znanjem i sve više novim tehnologijama i preciznim podacima.

Početkom ove godine dobili smo novi 15. Zakon o poljoprivrednom zemljištu

Poljoprivrednik, novac

On je regulirao da će JLS dodjeljivati površine na svom području prvenstveno u zakup na 25 godine, ali postoje i mogućnost prodaje, zamjene kao i drugi oblici korištenja. JLS su, da bi mogle krenuti s raspisivanjem i javnim pozivima, morale donijeti Programe raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u kojem su bile dužne utvrditi zemljište kojim raspolažu ne temelju podataka iz javnih izvora od katastra do zemljišnih knjiga.

JLS često nemaju stručne kapacitete, a trebale su u kratkom vremenu izraditi nove Programe raspolaganja, sakupiti veliki broj podataka, pribaviti razne suglasnosti od županije, ministarstva poljoprivrede, Hrvatskih voda, Hrvatskih šuma te Ministarstva zaštite okoliša.

U Programu su bile dužne propisati koja je maksimalna veličina državnog poljoprivrednog zemljišta kojim može raspolagati jedno PG na njihovom teritoriju . I sada su se naši poljoprivredni proizvođači našli u čudu jer su JLS vrlo hrabro ograničavali veličinu poljoprivrednog posjeda.

Na temelju kojih analiza, vizija, strateških ciljeva su takvu odluku unijeli u Program raspolaganja? Da li su imali znanja i vremena za analizu? Jesu li razmišljali da jedno poljoprivredno gospodarstvo koje ima u zakupu 100 ha, ima tim hektarima prilagođenu mehanizaciju, broj stoke, potreban broj zaposlenih, mora vraćati i kredite koji su odobreni s obzirom na cjelokupni poljoprivredni potencijal koje je to gospodarstvo do sada koristilo?

Ili su možda razmišljali koliko će njihovih susjeda ili birača dobiti poljoprivredno zemljište?

Ima JLS i to u Slavoniji koji su propisali primjerice državni maksimum na 30 ha. A odavno su prošla vremena kada se je smatralo da je održivo ratarsko gospodarstvo ono koje ima najmanje 50 ha, a mliječno stado 100 krava.

Postavlja se pitanje zar ćemo opet bez ikakve ekonomske računice uzeti zemlju kvalitetnim proizvođačima s europskim prinosima da bi ju dali ekonomski nedokazano održivim gospodarstvima? I to radi neznanja i nedostatka kvalitetnih analiza i strategija općinskih vijeća i načelnika koji objektivno za takve analize nemaju administrativnih kapaciteta.

Na udaru ovakvih rješenja o zemljišnom maksimumu našli su se ne samo velike poljoprivredne tvrtke nego i mnogobrojni OPG. Pa bi nam se moglo desiti da uništimo i ono malo kvalitetnih poljoprivrednih proizvođača koji ostvaruju rezultate na europskom nivou s odličnim prinosima te su konkurentni. Pritom teško da ćemo stvoriti nove uspješne poljoprivrednike jer za uspješnu poljoprivredu je potrebno puno znanja i kapitala, a tim resursima naša poljoprivreda ne obiluje.

Ugovorom o pristupanju Hrvatske EU, dobili smo sedmogodišnje prijelazno razdoblje do 2020 u kojem stranci ne mogu kupovati poljoprivredno zemljište.

Hrvatska se obvezala da će provoditi tijekom prijelaznog razdoblja, unapređenja poljoprivredne produktivnosti i osposobljavanja hrvatskih poljoprivrednika za buduće sudjelovanje na otvorenom tržištu. EK je prijelazno razdoblje Hrvatskoj omogućila jer je zaključila kako su PG većinom mala i nisu pogodna za suvremenu proizvodnju, što znači da su niske učinkovitosti i produktivnosti. Niti jednu obvezu koju smo si kao država sami zadali u prijelaznom razdoblju nismo izvršili.

Nužno je za sve naše poljoprivredne proizvođače da ih osnažimo, a ne da ih oslabljujemo, što je sada ponovo na djelu.

Ministarstvo poljoprivrede bi prilikom davanja suglasnosti na Programe raspolaganja, moralo ispraviti očito pogrešni put kojim su krenule JLS kako ne bi doživjeli još slabije poljoprivredne rezultate. Ministar je do sada pokazao da razumije probleme koje poljoprivreda ima te problem nekonkurentnosti, jer o tome često govori, tako da je za očekivati razuman odgovor na ovaj veliki izazov koji su mu priredili lokalni igrači.

Zvjezdana Blažić

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje