ISKUSTVO GOVORI

Jedino sretne pčele su zdrave i plodonosne

Agrovijesti
Fotografija:
Ako pčela u svojoj okolini nema potrebne spojeve, postaje devijantna, upozorava Saša Horžić, čija obitelj se više od dvadeset godina bavi pčelarstvom i došla je do vrijednih spoznaja o uzgoju pčela te mogućnostima novog načina upravljanja zelenim pojasevima u Republici Hrvatskoj

Obitelj Horžić iz Virovitice posjeduje pčelinjak u Bilogorskoj dolini, koji se prostire na preko 6.000 m2 i na kojem njeguju oko 150 pčelinjih kolonija kapaciteta do 300 zajednica. Kao pčelari koji su u tom poslu preko dvedeset godina, sve obavljaju sami, od proizvodnje košnica i ramica, liječenja, manipulacije pčelama i vrcanja do spajanja i širenja kolonija te skupljanja samoniklog bilja. Godišnje proizvedu od jedne do pet tona meda. 

Svom poslu pristupaju uz visok stupanj posvećenosti, educiranosti i proaktivnosti. Obitelj uzgaja vlastite matice i dugo se bavi uspoređivanjem prirodne naspram prisilne, odn. umjetne izmjene. Tendencijom smanjenja selenja te u konačnici potpunim prelaskom na stacionarno pčelarenje, ustanovili su znatan broj smanjenja uginuća pčelinjih kolonija. 

"Otprilike u isto vrijeme kad kanadski biolog i mikolog Paul Stamets povezuje mikološka staništa sa pčelinjim, mi kreiramo vlastiti, današnji pčelinjak, na dislociranom mjestu u jednoj Bilogorskoj dolini. Razlike u pčelinjim kolonijama koje su nekada bile seleće na određene industrijske paše i onima koje imamo danas, stacionarne, su nevjerovatne, od snage kolonija, količine nametnika, pa do kvalitete meda koji se vrca", kaže Saša Horžić, koji je najaktivniji član pčelarske obitelji, s obzirom da je otac Marijan ratni vojni invalid, a majka Jasna, nositeljica pčela i glavna pčelarica, također osoba s visokim stupnjem invaliditeta. Sestra je na studiju, a brat u inozemstvu.

Način eksploatacije šuma u čijoj se okolini nalaze dosegnuo je tolike razmjere deforestizacije da je uništeno ogromno biološko stanište u Bilogori, koje je šumarima nevidljivo, a pčelarima i pčelama neophodno za opstanak, upozorava.

Pronašli idealno stanište

Horžići već nekoliko godina obilaze posebna staništa na području Velebita. Prateći analize poznatog američkog mikologa Paula Stametsa, pronašli su idealno stanište na području Štirovače, Klepine Dulibe. To je područje bogato prirodnim šumama te nekim vrstama fungusa, mahovina i paprati koje na drugim područjima u Republici Hrvatskoj gotovo da ne postoje. Radi se o zaštićenim područjima i prašumi drugog stadija, jedinoj takvoj u Hrvatskoj.

Uporednim praćenjem nekoliko sustava eksploatacije pčelinjih kolonija, njihovog liječenja i njegovanja, došli su do zaključka da pčelinja zajednica nije namjenjena za seleće pčelarenje te da je koloniji nužno potreban šumski pojas sa izobiljem mikroklimatskih predjela, koji vrve mikrobiološkim životom.

"Svaka pčelinja kolonija unutar košnice održava kemijski laboratorij sa preko 140 različitih kultura fungusa, preko 80 kultura bakterija, koje po potrebi svaka kolonija koristi svakodnevno, što za samoizlječenja, a nešto i za proizvodnju meda te sazrijevanje. Određeni spojevi iz prirode su neophodni za proizvodnju propolisa, koji je sastavni dio svake kolonije. Pčela nije organizam koji iz zraka pravi med, propolis, matičnu mlječ, medni hruh, vosak, ona je biološko kemijska mašina koja iz mikrokemijskog sastava, koji se treba nalaziti svuda oko nje, pretvara te spojeve u nama prihvatljive, konzumne proizvode, neke i ljekovite. Svaka pčela ima na svojim nogama preko 50 različitih uraslih alata, vrlo kompleksnih, posebno namijenjenih za različite radnje, obrade, ona te alate mora na nečemu koristiti, nema ih za ukrase ni za lakiranje", kaže Saša Horžić.

Ako pčela nema potrebne spojeve u svojoj okolini, ona postaje generacijama i generacijama devijantna, ističe. Primjerice, genetska sposobnost pčela da se same očiste od nametnika postoji, no isključivo uz neke spojeve iz prirode. "Uslijed nedostataka mase tih spojeva, bakterija, fungusa, generacije pčela se izlegu i prolaze ciklusi i ciklusi gdje jednostavno čistačice više ne njeguju tu kulturu, postaju nazadnije, nemaju izvor sirovine koji je neophodan za ispunjavanje minimalnih uvjeta za opstanak te se automatski stvaraju uvjeti za kolonizaciju nametnika, zaraza, što dovodi do ugibanja pčelinjih kolonija", pojašnjava. 

Divlje pčele na Velebitu

Horžići su došli do spoznaje na jednom nepristupačnom mjestu na Velebitu postoji desetak kolonija divljih pčela te smatraju da su određena velebitska staništa idealna za analiziranje pčela te eventualna usmjerenja prema novom načinu upravljanja svim zelenim pojasevima u Republici Hrvatskoj, a ne samo šumama.

"Naše je mišljenje da obavezno treba paralelno formirati više pčelinjaka ukoliko to uvjeti dozvole, manjih, na nekoliko različitih staništa, a sve iz iste genetike, te pratiti njihov opstanak bez ikakvih utjecaja na njih, bez eksploatacije, s naglaskom na kolonizaciju u doslovno prirodno stanište, drvenu duplju, deblo, panj, gdje bi vrijeme pokazalo koje od staništa zaista ispunjava uvjete za život. Prirodni je slijed događanja u svakom živom organizmu da prvo mora preživjeti, imati genetske predispozicije za preživljavanje i opstanak, a tek onda može početi neka veća kolonizacija, koja iziskuje također pregršt uvjeta, uslijed čega mehanizam preživljavanja jača, te kolonija s vremenom postaje 'neprobojna'. Naš naglasak nije na unosu nektara jer smatramo da nektara ima u izobilju, problem pčelinjih kolonija je nedostatak ostalih spojeva koje koriste isključivo kao organsko-kemijsku obranu od svih mikrobioloških neprijatelja", ističe Horžić.

"Genomska sekvenca radilice nam govori da je ona uvelike različita od truta te da 'sretna' radilica, kakva je jedino sposobna preživjeti, dijeli tek 20-ak posto genoma s trutovima, iako su iz iste obitelji. Pčela radilica je socijalno stvorenje, ona je ispunjena i sretna, mirna, tek dok je u pogonu, dok je usred izvršenja zadatka, zadatka koji je zajednički a ne samo njen, dok trut većinu svoje genetske sekvence ima fokusirano na hranjenje i parenje, što nam u konačnici i govori kako imati sretne kolonije, jer jedino sretne pčele su zdrave pčele i plodonosne pčele", kaže.

Planovi za budućnost

"Pored našeg pčelinjaka se nalaze neka zemljišta koja graniče s našim, a na prodaju su, na njima i na jednom dijelu pčelinjaka imamo želju revitalizirati jednu mješovitu šumu, imitaciju prirodne šume, s respektabilnim utjecajem crnogoričnih vrsta, koje su prvaci u proizvodnji smole, prijeko potrebne sirovine za proizvodnju propolisa, te su prvaci u pokretanju ranijeg buđenja šumskog tla, koje također sudjeluje u uranjenoj aktivaciji okolnog bilja i organizama. Postojeću vodu tekućicu, koja presjeca naš pčelinjak, želimo akumulirati u jednom dijelu te revitalizirati barski život, jedan poseban ciklus koji također uvelike pomaže pčelama", kaže Saša Horžić o planovima za neposrednu budućnost.

Svoje kolonije planiraju prebaciti u sustav "zlatna košnica", stari sistem pčelarenja gdje se leglo i predio kolonije gdje je matica nikad ne dira i ne otvara. Također, namjeravaju kreirati živi mikološki park te digitalno opremljenu pčelarsku stanicu. 

U suradnji s državnim institucijama često se susreću s nedovoljnim razumijevanjem materije ili neusuglašenosti programa s njihovim aktivnostima. "Mi ne možemo dozvoliti da našim pčelama i njihovim prinosima raspolaže i dirigira neki pravilnik o sufinanciranju jer taj pravilnik čuva neka treća lica u financijskom sektoru, a ne naše pčele i njihovu okolinu. Naš stav je da mi prihvaćamo način života da pčele odlučuju, a nama su naše pčele rekle da im fali drveća, hlada, crnogorice, breze, javora, hrasta, topole, lipe, agacije... Kažu - nikad dosta", prenosi poruke bilogorskih pčela.