Hrabrost zvana poduzetnik

Kako opstaju sirane na hrvatskoj poljoprivrednoj sceni

Agrovijesti
Sirana Runolist godišnje proizvede 80 tona sira Fotografija: Morana Begač
Proizvoditi kvalitetno i opstati, živjeti i raditi od svog rada u RH nikada nije bilo jednostavno. Priča o poduzetniku Vladimiru Tomiću nastavak je priče o proizvodnji sira u Krasnarskom kraju duge gotovo 60 godina. Sama sirana Runolist ove je godine obilježila 27 godina postojanja, sigurnog otkupa mlijeka i održavanja stočarstva u tom kraju, ali i borbe za opstanak unatoč kreditima, visokoj stopi PDV-a na hranu, ali i samovolji trgovačkih lanaca zbog čega je sirana pokušala pa onda i odustala od plasiranja svojih proizvoda na trgovačkim policama. „Ruše nam cijenu i obezvrijeđuju nam proizvod“ ljuti se direktor Tomaić-commerca, tvrtke koja je vlasnik sirane Runolist. Obitelj se okrenula delikatesnim dućanima koji nude kvalitetnu robu, uspostavljena je i suradnja s Nacionalnim parkom Plitvička jezera, a svoje proizvode danas nude i na vlastitih pet maloprodajnih mjesta.

"Trudimo se biti drugačiji od konkurencije i tu vidimo šansu da se održimo. Osluškujemo tržište da što više svoju paletu proizvoda prilagodimo potražnji i ponudimo ono što drugi ne nude", formula je uspjeha koju je razvio poduzetnik Vladimir Tomaić tijekom 27 godina vođenja obiteljske sirane Runolist, sirane koja je svojevrsni nastavak tradicije proizvodnje sira Krasnarskog kraja duge gotovo 60 godina.

Sirana u svojoj ponudi ima 12 vrsta sira od kojih su najpoznatiji krasnarski sir, velebitski ovčji sir i sir škripavac. Upravo je potonji pri kraju utrke za dobivanje zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla na razini RH. LAG Lika i Udruga "Lički Škripavac" nositelji su projekta. Elaborat je dovršen te je cijela procedura sada na Ministarstvu poljoprivrede, otkrio nam je Tomaić koji očekuje da će do kraja godine sir dobiti svoj zaštitni žig. Priprema tradicijskog ličkog škripavca karakteristična je za područje Like i Korduna, područje koje je objedinjeno u dvije županije, Ličko-senjske i Karlovačke. Osim toga, važno je napomenuti da je sir škripavac pod Unescovom zaštitom kao kulturno dobro, a zbog svega navedenog neupitna je njegova kvaliteta kao proizvoda dodane vrijednosti. "Godišnje proizvedemo otprilike 80 tona sira, od čega škripavac čini 40 %. Cilj nam je tu proizvodnju dići na 60 %" kaže Tomaić.

Za egzotiku u ponudi zadužen je sir s peludom, jedini takav u svijetu, a nudi se i sir s tartufima. Osim toga, sirana Runolist jedina u RH nudi svježi sir od punomasnog mlijeka, vrhnje se ne obire i ne proizvodi se maslac. Okus je poseban i idealan je za kolače i štrudle, mami nas Tomaić. Sirevi se prave od mlijeka krava koje pasu na području Velebita i Gacke doline, na pašnjacima s puno ljekovitog bilja, objašnjava dalje Tomaić. 

Ali, kako je to u stvari proizvoditi sir u Krasnarskom području?

„Vi morate razumjeti specifičnost ovdašnje proizvodnje - Lika je dislocirano područje, zimi je otkup otežan zbog snijega, ovdje nemamo majstore niti servis za našu postrojenje u mljekarstvu, za svaki popravak ide se u Zagreb" opisuje Tomaić i dodaje „Unatoč svemu, uvijek je konačna maloprodajna cijena ostala gotovo ista nauštrb nas", a sve s ciljem kako bi zadržali svoje kupce.

Sirana Runolist

Tomaić je sa svojom obitelji u borbi za opstanak prošao put dugačak 27 godina, za koje on tvrdi da su proletjele. A priča o proizvodnji sira u tom podno Velebita kraju započinje 60-tih godina prošlog stoljeća kada su zabilježena prva organizirana prikupljanja mlijeka i njegova prerada u sir. A u to vrijeme, vrijeme prije uvođenja raznih sustava upravljanja kvalitetom i sigurnošću hrane i ostalih sigurnosnih propisa, sir se izrađuje od nepasteriziranog sirovog mlijeka. U bakrenim kotlovima zapremnine od 400 litara, ispod kojih se ložila vatra, mlijeko se zagrijavalo na 32 ˚C. Vlasnici te prve sirane krajem 80-ih godina zatvaranjem pogona ostavljaju mnogo ljudi, uključujući i roditelje Vladimira Tomaića, bez posla. Stočni fond je, u tom trogodišnjem periodu do 1992. godine, prepolovljen, jer više nema sigurnog otkupa mlijeka.

Ali nova vrata se otvaraju kada je spomenuti poduzetnik Vladimir Tomaić 1992. godine nanovo pokrenuo proizvodnju sira tradicionalnom metodom, kao što se to radilo 30 godina prije. Već dvije godine kasnije, novi propisi iziskuju promjenu načina proizvodnje te uz kredit Europske banke za obnovu i razvoj u visini od 65.000 DEM, Tomaić kreće u modernizaciju opreme i tehnologije što omogućuje dnevnu preradu i do 1500 l mlijeka. I dalje se proizvodi samo krasnarski sir, a tek 2000. godine kreće se s proizvodnjom škripavca i velebitskog ovčjeg sira.

2003. po prvi se puta proizvodnja odvija u vlastitom pogonu u Krasnu te se širi paleta proizvoda na njih šest. „Brzo je prohujalo, tih 27 godina, a bilo je svega. Recimo, tek 2004. godine Krasno dobiva vodovod, a do tada smo u ljetnim mjesecima vodu plaćali kao dragi kamen. Vatrogasci su nam dovozili vodu iz 22 kilometara udaljenog Otočca“, prisjeća se Tomaić.

Kriza, trgovački lanci i krediti

Ali tu priča ne staje jer su proizvodni kapaciteti uskoro postali premali – otvaranjem autoceste i proglašenjem Sjevernog Velebita nacionalnim parkom, Krasnarsko područje doživljava turistički boom te je potražnja za sirevima uvelike povećana. Otvaranjem poslovne zone u Otočcu, Tomaić vidi priliku za daljnji rast te uz sredstva Ministarstva poljoprivrede kroz SAPARD program te Ministarstva regionalnog razvoja, još jednom otvara novi pogon 2009. s mogućnošću prerade do 5000 l mlijeka dnevno i 12 vrsta proizvoda u asortimanu. „Cijela obitelj radila je dan i noć, prvo ja, pa brat, pa moja žena, djeca su tad bila mala, ali kad su porasla i oni su počeli raditi. Ja sam tada mislio da su naši problemi završili, a onda nas 2010. pogađa kriza“. Osjeća se pad kupovne moći i pad turističkih dolazaka što je siranu primoralo da razmišlja o drugim kanalima prodaje, jer se do tada visokih 90 % proizvoda prodaje direktno u njihovom proizvodnom pogonu i nije bilo potrebe za posrednicima. Kredit od 600.000 eura trebalo je vraćati pa je obitelj bila prisiljena tržište tražiti u trgovačkim lancima. Mala je razlika u cijeni, dobit nam je bila sve manja, jedva smo se othrvali da bismo opstali, nabraja Tomaić. Pritisci vraćanja kredita i načina na koji rade trgovački lanci u Republici Hrvatskoj, siranu su natjerali na smanjenje proizvodnje i u konačnici, odustajanja od trgovačkih polica.

Sirana Runolist godišnje proizvede 80 tona sira

„Ruše nam cijenu i obezvrijeđuju nam proizvod“ ljuti se direktor Tomaić-commerca, tvrtke koja je vlasnik sirane Runolist. Obitelj se okrenula delikatesnim dućanima koji nude kvalitetnu robu, uspostavljena je i suradnja s Nacionalnim parkom Plitvička jezera, a svoje proizvode nude i na vlastitih pet maloprodajnih mjesta.

Kriza, krediti i nemogućnost plasiranja proizvoda do krajnjeg kupca definirali su strategiju preživljanja sirane – smanjen je broj radnika na pola, isto je i s kooperatnima - suradnja je otkazana mljekarima koji su bili iz udaljenijih područja, a sada prerađuju 1200 litara mlijeka dnevno, od mogućih 5000 l i proizvode samo onoliko koliko mogu prodati. U razgovoru s Tomaićem dotakli smo se gotovo svih "rak rana" tema hrvatske poljoprivrede. PDV na hranu iznosi 25 % što ruši konkurentnost i stavlja proizvođače u nepovoljan položaj, komentira Tomaić i pozdravlja smanjenje opće stope PDV za jedan posto. Trgovački lanci svojom politikom cijena kreiraju budućnost i politiku proizvodnje, a Zakon o poštenoj trgovačkoj praksi za njega je samo slovo na papiru. Uz taj "famozni" zakon, kako ga Tomaić naziva, a sigurno ne samo on, trgovački lanci imaju svoje modele djelovanja, dok su u drugim zemljama doskočili samovolji kraljeva distribucije. Francuska, navodi Tomaić kao primjer, ima tvrtke koje otkupljuju proizvode i onda ih plasiraju u trgovačke lance, dok u Italiji cijena otkupa mlijeka ovisi o stvarnoj ponudi i potražnji.

Spomenuti veliki kredit uspjeli su zatvoriti dizanjem još jednog kredita i nakon što ga otplate za godinu dana, razmotrit će mogućnosti daljnjeg razvoja. Nazire li se dizanje novog kredita, pitali smo; "Mi nemamo obrtnih sredstava da se dalje razvijamo osim putem kredita i dužničkog ropstva... da ne možeš odvojiti 15-20 posto godišnje u novu tehnologiju, u razvoj..." Hrabrost zvana poduzetnik iz naslova ovog teksta ipak zaključuje da "Ako smo opstali u tih 27 godina, vjerujem da ćemo i dalje imati svoje mjesto pod suncem, ali to nije ona poljoprivreda i strategija koju smo očekivali od države - gdje će ljudi ostajat na selu i gdje će se selo razvijati."

Leontopodium alpinum

Taj čarobni cvijet runolist asocira na zelene livade i pašnjake, nedirnutu čistu prirodu, krševite stijene i vrhunce Velebita, odakle pogled dopire daleko do uvala, otoka i otočića našeg plavog mora. Ponukani istinskom ljepotom svog zavičaja i ovog cvijeta, vlasnici sirane podarili su joj naziv Runolist. 

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje