Ljekovito bilje

Krenuo sam od 5000 kn prije osam godina, danas nemam kredita, a od ovog posla živi još 12 ljudi

Agrovijesti
Krenuo sam od 5000 kn prije osam godina, danas nemam kredita, a od ovog posla živi još 12 ljudi Fotografija: Damir Špehar/PIXSELL Pogledajte galeriju
Hrvatska je uz Egipat svjetski lider proizvodnje traženog ljekovitog bilja

S bijelih se polja širi ugodan miris, ali i odjekuje “nemilosrdno” klopotanje kotača kombajna – počela je berba kamilice. Ta se ljekovita biljka uzgaja u 640 gospodarstava i na oko 7000 hektara u Hrvatskoj, od kojih je gotovo 5000 hektara u virovitičkom kraju.

S tom statistikom, Hrvatska je, a samim time i Podravina, među vodećim svjetskim proizvođačima kamilice, uz Egipat. Kamilica je tako izgurala i duhan s podravskih polja. Koliko god da je se proizvede, ima kupca, i to mahom inozemnog. Otkupna cijena kilograma pšenice “pleše” oko kune, a za kilogram kvalitetne kamilice proda se i za 15 kuna.

Obitelj Mareković iz Lozana nadomak Virovitice kamilicu je zasadila još 1998., kada je ona mirisala s tek 500-tinjak hektara hrvatske grude. Biznis je to u kojemu su danas svi – tata Marijan, mama Snježana, kći im Martina, sin Mario i njegova supruga Ivana. – Nalazimo se između Bilogore i Drave i Bogom je to dano područje za uzgoj kamilice.

Krenuo sam od 5000 kn prije osam godina, danas nemam kredita, a od ovog posla živi još 12 ljudi

Nju je, zapravo, povukao duhan. Već su postojale, naime, sušnice koje su se prvo koristile za duhan, pa onda i za kamilicu – započinje Mario Mareković, 30-godišnjak koji se nakon završenog Agronomskog fakulteta u Zagrebu vratio u Lozan i “zasukao rukave” u obiteljskoj firmi DAM.

– Sestra i supruga zadužene su za knjigovodstvo, ja sam funkcionalni direktor proizvodnje, tata je direktor, ali svi znamo apsolutno sve raditi. Od malih sam nogu vezan uz poljoprivredu, traktor vozim otkako mi je to rast dopustio – kaže. Na drugoj strani, u Gradini, svježe obranu kamilicu u skladište utovaruje Tomislav Sabolić.

Taj ekonomist radio je prvotno u tvrtki koja se bavi ljekovitim biljem i bio zadužen za prodaju, a prije osam godina odlučio je pokrenuti vlastiti posao. Uzgaja kamilicu na 120 hektara vlastite zemlje i još 300-tinjak hektara u kooperaciji. Izgradio je 14 sušara, a svojim biljem napuni ih još šest kod kooperanata. – Nije se još potpuno rascvjetala, ali morali smo u berbu jer ako krenu vrućine, cvijet će se početi osipati. Lošija je ovo godina za kamilicu jer jesenas, nakon sijanja, nije pala kiša pa ju je u proljeće preuzela trava i morali smo neka polja preorati – provodi nas kroz parcele 40-godišnji Tomislav.

Bez obzira na tu nesreću, proizvođači ne očajavaju – trud i rad ipak će im se isplatiti, a kvaliteta nije upitna.

Više od 90 posto se izveze

Krenuo sam od 5000 kn prije osam godina, danas nemam kredita, a od ovog posla živi još 12 ljudi

Da bi kombajn mogao zagaziti u polje, zemlja mora biti suha, no podravska je takva da se osuši već za dva ili tri sata.
– Oberemo je, dovezemo prikolicom do sušare pa rastresemo, a potom stavljamo u sušare, gdje je temperatura 43 Celzijevih stupnjeva. Suši se od 24 do 48 sati, ovisno o debljini sloja. Izvadimo je zatim da se hladi, slažemo u kutije i skladištimo. Za svaku kutiju kamilice točno znamo s kojeg je polja, radi analize kvalitete.

Na liniji za preradu odvajamo cvijet i nastaje tako pulvis, odnosno sirovina za filtar-vrećice – pojašnjava on proces prerade. Na domaćem tržištu njihovu kamilicu kupuje tvrtka Espresso iz Lužana, koja je startala taman kada i Sabolićeva Proxima herbs, pa su razvili zajednički brend. No, više od 90 posto kamilice on izvozi – mahom u Njemačku, Italiju, Grčku, Srbiju, ali i u Slovačku, Češku, Rusiju i Ukrajinu, odnedavno i Francusku. Proizveli su lani, usporedbe radi, oko 380 tona tog bilja. Tržišna mu je cijena od jednog do dva eura. – Nijemci, Talijani i Česi plaćaju i do 60 posto više nego istočne zemlje, ali ove potonje ni nemaju tolike zahtjeve kvalitete – navodi.

Izvoz Marekovićeve tvrtke DAM doseže 95 posto, a godišnja im je proizvodnja oko 1000 tona. I njihova se kamilica najčešće pije u čajevima u Njemačkoj, Italiji i Češkoj, ali i Španjolskoj i Poljskoj. Proizvode je na 450 hektara svoje zemlje te na još 600 ugovorenih kod kooperanata.

Ljekovito i aromatično bilje jedna je, inače, od rijetkih poljoprivrednih grana u Hrvatskoj koja godinama bilježi pozitivnu trgovinsku bilancu s izvozom od 90 posto, i to uglavnom kamilice, u visini od 17,5 milijuna eura. U tvrtkama koje se bave proizvodnjom ljekovitog bilja u Virovitičko-podravskoj županiji zaposleno je oko 400 ljudi, uz povezanost još 200 obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Tvrtka DAM zapošljava 55 radnika, a Proxima herbs 12. Prosječne su im plaće 4000 do 4500 kuna. – Svoje sam radnike vodio nakon sezone četiri dana na more, da se malo opustimo – otkriva Sabolić.

Krenuo sam od 5000 kn prije osam godina, danas nemam kredita, a od ovog posla živi još 12 ljudi
Sva kamilica koju uzgoje potpuno je ekološka. Kamilica se, naime, ne tretira pesticidima jer za to nema potrebe. I još je to jedna njezina posebnost. – Sije se u jesen, i ako potom padne kiša, vrlo brzo izbije na površinu, već nakon desetak dana. Zatvori tijekom zime i jeseni zemlju, poput tepiha, i nema šanse da kroz nju probije trava. Prispijeva rano, početkom svibnja, kada još nema previše korova. Jesenas, nažalost, nije pala kiša na vrijeme pa je urod slabiji – opisuje Tomislav Sabolić.

Opasnost od kontaminacije pesticidima vreba, pak, sa susjednih polja. Upravo ju je zato važno obrati prije nego okolni ratari krenu prskati svoje kulture.

– Imamo dobar odnos sa susjedima pa zajedno razrađujemo plan rada pa tako, primjerice, čekamo da vjetar puše na drugu stranu – nadovezuje se on. Baš kako bi se zaštitili od eventualnih nesavjesnih poljoprivrednika, Marekovići su kupili zapuštene livade uz šume i pretvorili ih u polja pod kamilicom.

– Nema tamo susjeda, samo šuma i mi, pa je kamilica čista. Ljudski, inače, rješavamo te probleme, dogovorom, ali i okrupnjavanjem parcela – govori Mario Mareković.

Pravila su na europskim tržištima, naime, rigorozna, a kamilica s ostacima pesticida na njima nema mjesta. Otkako smo u Europskoj uniji, postrožili su se zahtjevi pa se, tako, kamilica ne smije više ni sušiti u duhanskim sušarama, zbog prisutnosti nikotina. Duhan, po kojemu je podravski kraj bio prepoznatljiv, izgubio je primat uglavnom zbog isplativosti. Uzgajivači će priznati i kako najviše posla oko kamilice imaju tih mjesec dana oko berbe.

Podravci su eksperti

Proizvodnja kamilice u Hrvatskoj više se nego udvostručila u posljednje četiri godine, “skočila” je s približno 3000 na čak 7500 hektara, koliko je obrano lani. No, zbog kvantitete počela je trpjeti kvaliteta berbe pa je jesenas ipak došlo do blage redukcije – zasijano je 500-tinjak hektara manje. – Kvalitetna kamilica itekako ima prostora za proizvodnju i cijenjena je u inozemstvu – ističe Mareković.

– Repromaterijal je, primjerice, puno jeftiniji nego za pšenicu, i nije zahtjevna za uzgoj, sve do berbe, koja je ipak najteži dio posla jer u roku od dva sata treba kamilicu dovesti s polja do sušnice, kako se ne bi pojavile bakterije i plijesan. Pšenicu kombajn pobere i odveze u silos, i ratari više nemaju nikakve brige oko nje. Specifičnost je kamilice i ta da je za berbu danas i još sljedećih četiri-pet dana, a poslije dolazi do osipanja cvijeta, gubitka kvalitete i prinosa. Kukuruz, pak, može mjesec dana ostati u polju, neće mu se ništa dogoditi – uspoređuje Mareković.

 

Činjenica da je najviše raste upravo u virovitičko-podravskom kraju, gledano ne samo po hrvatskim već čak i svjetskim razmjerima, za naše sugovornike nije ništa neobično. – Nije to fenomen, zaslužna je za to tradicija duga 20, pa i 30 godina. Podravci znaju sve o kamilici, pravi su eksperti, što opet nije nikakvo čudo jer su sušare postojale i prije, kada se duhan intenzivnije obrađivao, a sve je to slično – rezimira Sabolić.

Baš kao i njegovi radnici, i Sabolić sudjeluje i u “prašnjavim” fazama proizvodnje. Kada su kupili novi traktor prije dvije godine, upravo je on te sezone bio zadužen za prijevoz kamilice od polja do sušare. Preradili su dva veća kombajna za kukuruz pa s dva radnika koji sjede za upravljačem i s još dva koja odvoze urod u sušaru odrade posao za koji je prije trebalo deset ljudi. – Napunili smo 14 sušara za osam sati – prikazuje.

– Onaj tko kaže da se u Hrvatskoj ne može izgraditi posao, taj izmišlja! Samo morate puno raditi. Krenuo sam od 5000 kuna prije osam godina, danas nemam kredita, a od istog posla živi još 12 ljudi – zaključuje Sabolić, čija je tvrtka, baš kao i Marekovićeva, među priznatijima u Europi.