Intervju tjedna

Marko Pipunić: Bez velikih investicija Slavonija će propasti. Mi smo ih pokrenuli

Agrovijesti
Vlasnik i predsjednik Uprave Žito grupe Marko Pipunić Fotografija: Davor Javorović/PIXSELL
Vlasnik Žita Marko Pipunić podiže iz temelja novu mesnu industriju s ciljem proizvodnje dva milijuna pršuta. Radi se o najvećoj ovakvoj investiciji u Slavoniji u zadnjih 40 godina, no zbog stalne promjene pravila oko ruralnog razvoja upitno je hoće li ovaj projekt država podržati ili u končanici opstruirati. Ima li smisla ulagati i dizati proizvodnju u Slavoniji, Pipunić nam je otkrio u intervjuu

Vlasnik Žita Marko Pipunić podiže iz temelja novu mesnu industriju s ciljem proizvodnje dva milijuna pršuta. Radi se o najvećoj ovakvoj investiciji u Slavoniji u zadnjih 40 godina, no zbog stalne promjene pravila oko ruralnog razvoja upitno je hoće li ovaj projekt država podržati ili u končanici opstruirati. Ima li smisla ulagati i dizati proizvodnju u Slavoniji, Pipunić nam je otkrio u intervjuu.

Krenuli ste u veliku investiciju u pogone za preradu mesa koja bi trebala podignuti proizvodnju u Slavoniji i povećati zaposlenost. Koliko je investicija vrijedna?

Riječ je o četiri odvojena projekta, odnosno četiri tvornice u koje smo investirali oko 550 milijuna kuna, a u taj je iznos uračunat i obrtni kapital. Investicija uključuje pogone za proizvodnju pršuta, trajnih salama, trajnih mesnih proizvoda i najmoderniji regionalni pogon za narezivanje i pakiranje trajnih mesnih proizvoda. Prva dva pogona imaju uporabnu dozvolu, u trećem će ovih dana biti proveden tehnički pregled, a pakirnicu ćemo pustiti u rad sredinom kolovoza. Na projektu radimo već 3 godine, a zadnjih 9 mjeseci koncentrirani smo na izgradnju i opremanje tvornica koje će u regiji stvoriti potrebu za novom sirovinom pogodnom za preradu. Najmodernija tehnologija omogućit će dobivanje vrhunskih proizvoda koje možemo ponuditi na zajedničkom EU tržištu, ali i šire. Uvjet za kvalitetan proizvod jest ulazna sirovina i vrhunska genetika iz naše regije. Krajnji nam je cilj stvoriti uvjete da se u Slavoniji može proizvesti oko 2 milijuna pršuta godišnje jer je to, prema našim analizama, ovoga trenutka regionalni potencijal. Istovremeno trenutni potencijal tvrtke Žito jest proizvodnja milijuna pršuta godišnje.

Svakodnevno slušamo jadikovke da Slavonija propada, mladi odlaze, vlada opća letargija, depresija...

Aktualni migracijski trendovi ne mogu se mijenjati preko noći. I nisam siguran da ih čak i ovako veliki projekti mogu naglo zaustavljati, ali dugoročno gledano mislim da su baš ovakve poslovne inicijative neka vrsta rješenja za Slavoniju. No prvo moramo biti svjesni da danas živimo u velikoj državi koja se zove Europa i da ljudi iz primjerice Osijeka mogu birati hoće li na put od 800 kilometara do Münchena ili do Dubrovnika. S druge strane, mi ovdje razvijamo novu industriju koja će u pogonima zaposliti oko 300 osoba i vjerujem da će to zadržati i njih i njihove obitelji. Naši projekti izravno će, ali i neizravno poticati razvoj drugih sektora proizvodnje i usluga.

Koliko ovakve investicije mogu pomoći da se Slavonija sačuva od 'egzodusa'?

Zamislite da u nekoliko godina imate 20 ovakvih projekata. To znači da bi oni mogli stvoriti uvjete za zapošljavanje oko 6000 ljudi i zadržavanje jednako toliko cijelih obitelji, a to su već ozbiljne brojke. Zapravo, riječ je o strategiji koju mi zovemo: "Slavonija - zemlja s dva milijuna pršuta". Izračunali smo da bi samo posao s pršutima, u trenutku kad bismo slavonski potencijal iskoristili do kraja i ukupno ih svi zajedno proizvodili dva milijuna komada godišnje, da bi samo taj posao mogao generirati oko 4000 novih radnih mjesta. To znači da bi cijela regija mogla živjeti od pršuta. To je jedna nova perspektiva koja može promijeniti regiju, zaposliti ljude i podići životni standard. A generira i zamašnjak koji bi i sve ostale priključio novom trendu proizvodnje zdrave hrane od domaće sirovine. Mi ćemo dakle svoj posao obaviti. Ali problem iz pitanja potrebno je i šire sagledati, i pritom iskreno zaključiti kako ovoga trenutka nije samo mogućnost zapošljavanja razlog za ostanak u Slavoniji. To je samo jedan segment. Jer je i cjelokupno ozračje u društvu zapravo loše. Projekti poput našeg mogu utjecati i na promjene tih perspektiva, ali na jako duge staze.

Marko Pipunić, vlasnik tvrtke Žito d.o.o.

Krećete u ambiciozan projekt stvaranja brenda - slavonskog pršuta. Koliko planirate proizvoditi?  

Krećemo s proizvodnjom tri linije pršuta (classic, premium i eko), ukupno oko 150.000 komada godišnje, zatim 3000 tona salama mediteranskog tipa i 2200 tona trajnih mesnih proizvoda tipa pancete, rolane pancete, pečenice, buđole i sl. Da bismo ostvarili planove, potrebno je postojeću proizvodnju svinja u Slavoniji uvećati za 100.000 komada. Na tome već radimo, zajedno s kooperantima.

O konkretnom zapošljavanju govorio sam ranije i mogu dodati da će u ukupnom broju zaposlenih visokoobrazovani kadar činiti oko 25%. No važan je sinergijski učinak. Tvornice stvaraju potrebu za novom sirovinom, direktno se povećava potražnja za svinjama, povećava se volumen klanja u lokalnim klaonicama, obujam transporta i na kraju se formira distribucijski lanac koji treba mesne proizvode plasirati do kupaca diljem EU i šire. Svi ti segmenti podrazumijevaju nova zapošljavanja.

Hoćete li otkupljivati od kooperanata svinje?

Što se planiranih otkupa tiče, evo vam samo jedan detalj: tijekom cijele godine otkupljivat ćemo crne slavonske svinje! Dakle, malim proizvođačima jamčimo otkup ukupne proizvodnje crnih slavonskih svinja bez obzira na količinu i na doba godine. Dosad su ih mogli prodavati samo u razdoblju dva, odnosno praktički je to bio jedan mjesec u godini, samo u zimu. A sad mogu planirati i po desetak puta veću proizvodnju. Za njih je to nevjerojatna mogućnost za razvoj posla.

Objavljeno je da ste se prijavili na natječaj s nekoliko povezanih tvrtki, što je navodno nedopustivo. Može li se dogoditi da će natječaj biti poništen?  

Tu nema nikakvih nejasnoća. Svi poslovi na pripremi i prijavi projekata odrađeni su krajnje transparentno, i vjerujem da će jednom biti i školski primjeri onima koji žele aplicirati sredstva za iste ili slične namjene. Prve najave Fonda za ruralni razvoj pojavile su se prije tri godine. Ozbiljno smo shvatili i političke poruke, ali i praktične operativne informacije iz ministarstva i odmah smo se primili posla. Zaposlili smo 12 mladih obrazovanih ljudi koji su na projektu počeli raditi nakon što su preuzeli svoje fakultetske diplome. Pratili smo sve informacije u vezi s budućim plasmanom sredstava kroz Fond i formirali timove koji su ih temeljito proučavali. Koncentrirali smo se na ideje koje su tematizirale razvoj projekata proizvodnje hrane temeljenih na našoj osnovnoj djelatnosti. Ljudi su uložili jako puno truda, danonoćno su živjeli posao i proputovali desetke tisuća kilometara kako bi bili sigurni da idemo u pravom smjeru. Angažirali smo jako puno sredstava i održali smo nekoliko sastanaka s predstavnicima ministarstva i Agencije za plaćanja. Konačno, dočekali smo i natječaj i u svakom pogledu su naši projekti bili prihvatljivi za ulaganja. Na natječaj za operaciju 4.2.1. prijavili smo tri tvrtke kojima je vlasnik Žito, no to je u potpunosti u skladu s natječajem, a o tome se možete uvjeriti na javno objavljenim odgovorima i pitanjima korisnika. Stoga nas nije iznenadilo kad smo u rujnu 2015. dobili odluke o dodjeli sredstava za tri prijavljena projekta u operaciji 4.2.1., svaki po 38.482.500 kuna. S obzirom na to da je vrijednost ulaganja u ta tri prijavljena projekta preko 350 milijuna kuna, postotak potpore je ispod 33%. Odnosno, naša ukupna ulaganja u novu industriju, kao što sam već rekao, iznose oko 550 milijuna kuna, što znači da je ukupan iznos potpore 21%.

Marko Pipunić

Znači, sve ste odradili po propisanim pravilima?

Sve je to rezultat jako dobre pripreme. Ili, da se izrazim sportskim rječnikom, puno smo i kvalitetno trenirali. Imamo dakle valjanu odluku o dodjeli sredstava jer smo poštivali sve propise. Osim toga, projekti su gotovo dovršeni. Tvornice tek što nisu krenule s proizvodnjom. Ne znam kome je danas u interesu pokušavati opstruirati proceduru, naš trud, investicijski ciklus i činjenicu da smo do samog završetka uspješno doveli sva tri projekta, odnosno da smo razvili baš one projekte zbog kojih je i formiran Fond za ruralni razvoj.

Mislite li da ste pogriješili? Ako vam odbiju projekte, hoće li to utjecati na investicije i poslovanje?

Nismo pogriješili. Cijelo smo vrijeme bili transparentni, spremno smo prezentirali projekt gdje god je trebalo, konzultirali smo se praktički oko svakog detalja i sve što smo napravili u potpunosti je u skladu s natječajem. Bili smo na svim javnim tribinama na tu temu i ovo nam se činilo kao logičan put. Odluke o dodjeli sredstava iz rujna prošle godine potvrdile su da je naš trud i angažman bio ispravan, pa smo hrabro krenuli u realizaciju projekta. Ali danas smo, u najmanju ruku, zbunjeni. Projekt je gotovo dovršen, a o odobrenim sredstvima nemamo nikakvih službenih povratnih informacija. U međuvremenu u projekt smo ulagali sredstva iz svoje tekuće likvidnosti i zbog toga bi sad moglo doći do usporavanja nekih drugih investicija i eventualnog razmatranja kreditiranja nekih OPG-a iz lanca koji godinama održavamo. Zbog toga ćemo još pričekati službene informacije o statusu odobrenih sredstava, a ako bude potrebno, poduzet ćemo sve zakonske mogućnosti koje nam stoje na raspolaganju da bismo zaštitili svoje poslovanje. Nerado razmišljam o tužbi protiv države, ali učinit ćemo to ako bude potrebno.

Smatrate li da je novac iz Ruralnog razvoja pametnije ulagati u velike investicije u proizvodnju ili na male projekte poput nabavke traktora, mehanizacije i slično?

To je kompleksno pitanje jer za pravi odgovor treba kombinirati različite argumente. Jednom je to tržište, drugi put državni interes, pa onda opstanak malih proizvođača i opstanak sela. Mislim da sredstva treba rasporediti smisleno u svrhu stvaranja nove vrijednosti. Kad govorimo o velikim sustavima koji su moderno postavljeni i tehnološki superiorni, onda se te nove vrijednosti podrazumijevaju. No kad govorimo o malim proizvođačima, potrebno je i njih stimulirati da rastu i zapošljavaju, ali ne treba zaboraviti da im stabilnost, rast i zapošljavanje primarno omogućuju veliki prerađivači koji im jamče otkup svega što proizvedu. Jedno bez drugog ne ide. Uzmite primjerice naše susjede Mađare. Na tridesetak kilometara uz granicu, njihova država potiče velike kombinate da kupuju proizvode malih proizvođača i onda su ovi, nakon prerade, s tim istim proizvodima konkurentni na hrvatskom tržištu. Nema više carina i zaštita. Ta se roba proizvodi u našem susjedstvu i utječe na jačanje njihove industrije. Stoga je svima njima u interesu da se te iste industrije ne razvijaju i kod nas. Dakle, jasno je da jedino organizirana industrijska proizvodnja može utjecati na povećanje proizvodnje kod malih proizvođača, odnosno njihov put za plasman roba na europsko tržište generiran je kroz jaku domaću industriju. To su činjenice koje treba imati na umu kod donošenja odluka o plasmanu sredstava iz Ruralnog razvoja.

Zašto po vašem mišljenju proizvodimo sve manje? Gdje smo pogriješili?

Tek ovih zadnjih godina s fakulteta izlaze generacije visokoobrazovanih mladih ljudi koji su rođeni nakon osamostaljenja i koji se ne sjećaju niti su opterećeni informacijama o tome kakav je gospodarski obrazac nekada funkcionirao na ovim prostorima. Vjerujem da su to generacije koje će uspješnije rješavati probleme o kojima govorite. A problemi su posljedica činjenice da smo se svi mi nakon više desetljeća rada u okvirima dogovorne ekonomije odjednom našli na tržištu, a nastavili se ponašati kao da je naš ekonomski razvitak stvar dogovora i da će eventualne probleme rješavati netko drugi. S druge strane, većina europske konkurencije ima državnu zaštitu. Mi smo sustavno prepisivali njihove strategije, ali ljudi su se oslanjali na svoja očekivanja temeljena na iskustvima iz socijalizma. Nekad su kombinati imali zatvorene proizvodne cikluse unutar kvota određenih dogovornom ekonomijom, a danas naša sela nemaju infrastrukturu koja bi zadržavala ljude. I tako bismo mogli nabrajati unedogled. Mi se protiv toga borimo projektima koje sam vam već prezentirao. Izračunali smo da možemo očekivati rast i zapošljavanje. To je budućnost Slavonije. A kako prošlost ne možemo mijenjati, onda je bolje o njoj i ne raspravljati.

Je li sadašnji model proizvodnje i prodaje dovoljno razvijen ili vodi u daljnje dubioze?

Gledajte, ja znam što ja mogu učiniti, odnosno na koji način na promjene mogu utjecati moja poduzeća. Ako naši projekti u narednih tri do pet godina pokrenu gospodarski kotač koji će zaposliti 4 tisuće ljudi, to znači da ćemo do kraja iskoristiti slavonski potencijal za proizvodnju 1,3 milijuna svinja od kojih ćemo dobiti 2 milijuna kvalitetnih pršuta i osigurati 10 milijardi kuna potpuno novih prihoda za regiju. Mi smo te projekte temeljito pripremili, investirali smo u njih, istražili smo tržišta i vjerujemo da ćemo ih u potpunosti ostvariti. A ako to napravimo ovdje, onda je to moguće napraviti i bilo gdje drugdje. To je jedini model koji poznajemo i u koji vjerujemo. To je formula.

Marko Pipunić, vlasnik tvrtke Žito d.o.o.

Koliko je politika kriva što loše proizvodimo i imamo ogroman uvoz?

Odgovor je vrlo jednostavan. Uvozimo zato što nemamo dovoljno. Da imamo dovoljno, ne bismo uvozili. Naše nove tvornice hrane proizvodit će ono čega nemamo dovoljno, odnosno ono čega se najviše uvozi. Kad smo prije tri godine krenuli razmišljati, pa planirati i razvijati svoju novu industriju hrane, za investiciju smo se odlučili između ostaloga i zbog toga što je politika javno proklamirala i usmjeravala proizvođače iz našeg sektora prema takvom cilju. A sad kad smo taj posao odradili, sad nas opstruiraju. Poljoprivreda i proizvodnja hrane su strateške djelatnosti u svakoj državi. I zato ne možete svakih nekoliko godina tako radikalno mijenjati putokaze poljoprivredne politike. Mi nudimo rješenja. Mi bismo trebali biti partneri.

Koliko godišnje Žito otkupljuje poljoprivrednih proizvoda, a koliko sami proizvodite i na koji ste način organizirali kooperaciju?

U prosjeku otkupimo oko 150.000 t pšenice, 70.000 t kukuruza, 10.000 t ječma, 40.000 t uljane repice, 60.000 t suncokreta, 40.000 t soje te oko 450.000 t repe. Dio količina je iz unaprijed ugovorene proizvodnje, a dio se otkupljuje na tržištu. Plan je u idućim godinama povećati količine. Ukupna vrijednost tih roba, primjerice za 2015. godinu, jest oko 1,2 milijarde kuna (s PDV-om). Sve robe smo u najkraćim mogućim rokovima i platili proizvođačima. I to je najznačajnije. Taj faktor sigurnosti manjih proizvođača temelj je funkcioniranja ukupne poljoprivrede. Održavanje takvog odnosa ključna je zadaća nositelja razvoja i za to nam je potrebna podrška svih državnih institucija koju trenutno, nažalost, nemamo. Također, nedostatak podrške može utjecati i na naše investicije u industrije prerade, a to onda dovodi u pitanje cijeli model razvoja i ugrožava sve sudionike.

Iz vlastite proizvodnje dolazi oko 30.000 t pšenice, 20.000 t kukuruza, 6000 t soje, 6000 t suncokreta, 6000 t repice i oko 170.000 t šećerne repe.

Preko kooperantskih odnosa ugovaramo proizvodnju na gotovo 60.000 hektara, gdje osim kreditiranja repromaterijala pokušavamo s kooperantima podijeliti znanja, iskustva i informacije o aktualnim trendovima u ratarskoj proizvodnji. Naši tehnolozi stalno su na raspolaganju proizvođačima. Sva znanja koja su nama u velikom sustavu dostupnija nego manjim proizvođačima dijelimo s kooperantima kako bi i oni postigli što bolje rezultate u proizvodnji.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje