Kolumna dr. Zorana Grgića, dekana Agronomije

Mljekarski sektor u svjetlu napuštanja proizvodnje „Meggle Hrvatska“

Agrovijesti
Fotografija:
Razmišljanja da se pogoni mljekare Meggle preuzmu od strane države, lokalne uprave i samih kooperanata su gotovo sigurno unaprijed osuđeni na neuspjeh, smatra prof. dr. sc. Zoran Grgić, dekan Agronomskog fakulteta

Najava da će mljekarska industrija Meggle iz Osijeka do kraja ove godine prestati s radom u Hrvatskoj i nastaviti proizvodnju u pogonima u Bosni i Hercegovini te  Srbiji izazvala je puno različitih komentara i mišljenja u javnosti. Odluka je odgađana, očekivalo se moguće popravljanje situacije, ali na kraju je tvrtka Meggle Hrvatska unatoč oko 130 milijuna kuna investicija u naše mljekarstvo zadnjih 15 godina odlučila zatvoriti svoja vrata. Meggle korporacija ima svoje pogone u više zemalja Centralne i Istočne Europe, pa je za nju ovo bila ne tako značajna akvizicija.

Nije ovo ni prva ni jedina mljekarska industrija s više proizvodnih pogona izvan Hrvatske, pa niti vlasnik nije iz Hrvatske, stoga ne treba čuditi da se ova mljekara nije rukovodila općim društvenim interesom i potrebama naše zemlje, nego isključivo ekonomskom logikom. I u planiranju svog poslovanja njeni menadžeri i vlasnici nisu našli dovoljno elemenata vlastite konkurentnosti da bi nastavili s daljnjom proizvodnjom čekajući možda  bolju poslovnu klimu mljekarskog sektora. Protiv odluke se ne može ništa reći, pogotovo se ne može ljutiti, jer se o slabijem gospodarskom položaju mljekarske industrije već dugo zna, a dobar pokazatelj su i male mljekare koje su redom zatvarale svoje pogone u gotovo svim krajevima Hrvatske u zadnjih nekoliko godina.

Opstat će samo najbolji kooperanti

Meggle Hrvatska je bila jedna od 4 mljekarske industrije s preko 20.000 tona prikupljenog mlijeka u Hrvatskoj (s oko 25 tisuća tona u 2019. godini čini nešto manje od 6% ukupne količine) i njihovo odustajanje od prikupljanja i prerade mlijeka će se sigurno osjetiti, najviše zbog toga što će ostale mljekarske industrije (dvije najveće Dukat i Vindija ionako drže oko 70% otkupa mlijeka u nas) sigurno preuzeti otkup ne od svih, nego samo od najboljeg dijela populacije kooperanata Meggle-a. 

Dio stručne javnosti odmah se usmjerio na oko 340 kooperanata ove mljekare i njihovu buduću egzistenciju, što je zaista važno, ali zanemarujući da iz mljekare nisu isticali kako im je problem nešto vezano uz proizvodnju kooperanata nego uvjeti poslovanja u našem gospodarskom sustavu. Uvjeti poslovanja određeni otkupnim cijenama mlijeka su podjednaki u svim zemljama EU u kojima Meggle ima akvizicije, pa se opravdano može pretpostaviti da se radi o uvjetima poslovanja koje određuje naša više sveukupna gospodarska nego samo poljoprivredna politika. 

Ne bi se trebalo brinuti o jednom dijelu ovih kooperanata, jer će druge mljekare preuzeti otkup njihove proizvodnje. Na žalost, preuzet će samo onaj (opet konkurentan) dio proizvođača. Najavljena pomoć proizvođačima bit će vrlo vjerojatno kratkoročna financijska „injekcija“ i upućivanje na druge mjere koje su namijenjene konkurentnosti proizvođača (natječaji EU projekata preko mjera poljoprivredne proizvodnje i ruralnog razvoja) kako bi se premostilo prebacivanje na drugu mljekaru, jer nekog ozbiljnijeg drugačijeg modela ni nemamo.

Dio kooperanata će se vjerojatno sljedeće godine naći u onoj masi velikog broja poljoprivrednih gospodarstava koji se isključuju iz komercijalne proizvodnje, jer se ne mogu ekonomski „naći“ u sadašnjim uvjetima prodajnih cijena uvećanih za potpore. Neće to značiti neki veći gubitak za ostalu mljekarsku industriju, jer se radi pretpostavljeno o maloj proizvodnji, ali u sadašnjoj našoj situaciji izgubiti dvjestotinjak ili više proizvođača ma kako mali bili, znači još nepovoljniji i nepovratno izgubljeni dio sektora. I kada jednom budemo nadam se ozbiljno obnavljali naše mljekarstvo, plaćat ćemo puno više, da bi uopće nagovorili sada olako ispuštene da se vrate proizvodnji mlijeka, po onoj slavonskoj, „kad krava jednom izađe iz štale, u nju se nikad ne vraća“. Jer novih govedara nemamo i nemaju se iz čega „regrutirati“. 

Razmišljanja da se pogoni mljekare Meggle preuzmu od strane države, lokalne uprave i samih kooperanata su gotovo sigurno unaprijed osuđeni na neuspjeh. Gospodarsko upravljanje kao i nadzor upravljanja takvim subjektima od strane politike nikad nam nije bio jača strana, a ni sami proizvođači niti su educirani niti imaju menadžerske sklonosti. Tome treba pridodati da zadružno poslovanje nema nikakve prednosti u odnosu na druge oblike poslovnog organiziranja, što je pogubno za sve sektore poljoprivrede, a ne samo za zadružno mljekarstvo.

Sustavna pomoć 

Osnovna pomoć mljekarskom sektoru trebala bi se sustavno i jasno usmjeriti kako na proizvođače mlijeka, tako i na prerađivače. Pritom ne treba ispustiti iz vida koliko na njihov gospodarski položaj utjecaj imaju odnosi na prodajnom tržištu mljekara, znači prometi kroz trgovačke mreže i ostale kanale (turizam i ugostiteljstvo primjerice). 

Uspostava održivog sustava potpore na razini proizvođača mlijeka trebala bi se ogledati u osiguranju potrebnog poljoprivrednog zemljišta, stalnoj potpori za povećanje stada iz domaćeg uzgoja, te korištenju različitih potpora za neizravno podupiranje mljekarstva (bioplinska postrojenja, solarni paneli i sl.). Pritom se treba voditi računa o provođenju uravnoteženog razvoja ovih naizgled dopunskih djelatnosti na cijeloj ili što većoj površini Hrvatske, a ne samo u dvije tri županije. 

Potrebno je stvoriti uvjete za dugoročno ugovaranje proizvodnje između proizvođača mlijeka i mljekarske industrije, kako se ne bi dogodila ovakva situacija. Problem je što to naravno nije ni malo jednostavno. Mljekarska industrija se ne može obvezati dugoročno, kad nismo osigurali stabilne gospodarske uvjete ni proizvodnji ni preradi mlijeka. Samo jedan od razloga zašto to nije moguće sa stajališta industrije, a sigurno je jedan od glavnih uzroka odlaska Meggle Hrvatske je primjerice značajno niža cijena mlijeka i prerađevina koji izvana dolaze na hrvatsko tržište.

Jedno je uvoz-izvoz sa zemljama u neposrednom okruženju (gdje se strateški povlači i Meggle), a koje su izvan EU. Tu na račun trgovinske razmjene imamo određene koristi. Drugo je što razvijene zemlje članice iz kojih uvozimo svježe mlijeko i prerađevine nama u razmjeni unutar EU prikazuju otkupljene viškove (iznad ugovorenih količina, jer tu sad ide ona kvaka od EU preporučenog dugoročnog ugovaranja proizvodnje, što mi nemamo) svježeg mlijeka od svojih kooperanata po značajno nižim cijenama, pa su tako i trgovački proizvodi značajno niže cijene na našim policama.  Damping koji to službeno i nije. Niske cijene prikazanih viškova iznad ugovorenih količina kod tih članica su i ekonomski opravdane, jer one naravno aktivno provode zajedničku poljoprivrednu politiku i ono što mi zovemo „skrivene potpore“  sasvim legalno koriste da ojačaju gospodarski položaj svojih proizvođača.

I tu završava sva kvadratura našeg mliječnog kruga. Što je tome razlog? Ne znamo ili nećemo, ostaje nam za razmišljanje. 

prof. dr. sc Zoran Grgić, dekan Agronomskog fakulteta