Prof. dr. sc. Renata Bažok, prodekanica za međunarodnu suradnju Agronomskog fakulteta u Zagrebu

Obrazovna struktura naših poljoprivrednih proizvođača je više nego zabrinjavajuća

Agrovijesti
Renata Bažok, prodekanica za međunarodnu suradnju Agronomskog fakulteta u Zagrebu Fotografija: Luka Stanzl/PIXSELL
Obrazovna struktura naših poljoprivrednih proizvođača je više nego zabrinjavajuća. Još više zabrinjava činjenica da niti jednom mjerom Vlada RH ne nastoji potaknuti niti jednu skupinu poljoprivrednika (čak niti one kojima sada daju velika sredstva iz mjere za mlade poljoprivrednike) da se educiraju. Time šalju jasnu poruku da je danas, kao i nekada, poljoprivreda zanimanje za one koji ništa drugo ne mogu i da se njome može baviti ama baš svatko bez obzira koja znanja posjeduje ili ne posjeduje.

Nedavno je održano savjetovanje o zaštiti bilja u Opatiji koje je pokazalo da je Europa suočena sa brojnim problemima kada je riječ o poljoprivredi i uporabi zaštitnih sredstava. Stroga pravila utječu na sve manje mogućnosti upotrebe zaštitnih sredstava i smanjivanja aktivnih tvari, što posljedično utječe negativno na poljoprivredu i proizvodnju. O čemu se točno radi?

Već davno je Europa uz velika ulaganja u agrokemikalije dosegla vrlo visoku razinu poljoprivredne proizvodnje. Da bi se smanjio unos agrokemikalija zemlje Europske unije su već pred 20-ak godina počele poticati integriranu proizvodnju poljoprivrednih kultura koja podrazumijeva dosljednu primjenu mjera integrirane zaštite bilja. Tako su poljoprivrednici u zemljama EU već od sredine 90-tih (a u nekima i ranije) mogli ostvariti poticaje za provođenje integrirane zaštite bilja. Primjenom tih mjera kroz dugi niz godina poljoprivrednici su bili poticani i da se educiraju o integriranoj zaštiti bilja te tako znatno podignu razinu znanja o alternativnim i nepesticidnim metodama zaštite bilja koje su počeli primjenjivati svakodnevno na svojim poljoprivrednim gospodarstvima. Zemlje EU su ulagale u znanstvena istraživanja vezana za integriranu i ekološku zaštitu, osnivale su demonstracijska gospodarstva na kojima se primjenjivala integrirana zaštita i slično. Time su stvorile preduvjete, podigle razinu znanja ali i raspoloživih alternativnih mjera suzbijanja štetnih organizama te su od 2014. kao standard u poljoprivrednoj proizvodnji postavile primjenu IZB na svim gospodarstvima koja ulaze u sustav potpora iz 1. stupa. Tako je EU prestala poticati proizvodnju u smislu poticanja prinosa, nego su se odlučili za model u kojem se potiče proizvođača da proizvodi i brine se o okolišu.

Istovremeno, EU je ostvarila preduvjete koji su joj omogućili da počne sa zabranama svih djelatnih tvari za koje se posumnja da mogu imati bilo kakav štetni učinak na čovjeka, domaće životinje, korisne organizme i okoliš. Ovdje namjerno ističem posumnja, jer se zabrane često ne donose temeljem stvarne procjene rizika.

Posljedica ovakvog pristupa je veliko smanjenje broja djelatnih tvari koje su dozvoljene za primjenu na tržištu EU.

Nedostatak nekih djelatnih tvari u proizvodnji vrlo je teško nadomjestiti jer nema alternativnih rješenja u kemijskim sredstvima, a za primjenu nekih drugih alternativnih mjera potrebna je znatno veća razina znanja od one koju imaju naši poljoprivrednici. No tu smo već na drugom pitanju, a to je pitanje znanja i stručne osposobljenosti naših poljoprivrednika.

Hrvatska već danas ima problema u poljoprivredi, smanjena je razina znanja i tehnologije u praksi, poljoprivrednici nisu dovoljno educirani o uporabi pesticida i zaštitnih sredstava te smo sve više suočeni s pojavom štetnika i bolesti koja utječu na proizvodnju. Kako to promijeniti i koliko je važno da su struka, tj. znanost i praksa bolje povezani i da se više radi na edukaciji?

Renata Bažok, prodekanica za međunarodnu suradnju Agronomskog fakulteta u Zagrebu
Čak i proizvođači u EU koji su bolje educirani, ponekad imaju ozbiljnih problema i teško se suočavaju s činjenicom da kod pojave nekih štetnika, bolesti ili korova nemaju adekvatnog alata kojim mogu riješiti problem. Osim toga ograničeni spektar SZB koja su na raspolaganju dovodi do povećane primjene onih dozvoljenih sredstava što može imati za posljedicu razvoj rezistentnosti štetnih organizama na SZB, ali i povećane ostatke jedne djelatne tvari u okolišu.

Čudi da su u manje razvijenim zemljama u kojima se prema poljoprivrednoj proizvodnji godinama odnosilo maćehinski, jer se smatralo da je poljoprivredna proizvodnja toliko jednostavna da za nju nisu potrebna apsolutno nikakva znanja, ti problem još i veći.

Iako je struka u Hrvatskoj itekako poznavala IZB i vrlo često je primjenjivala u praksi na velikim gospodarstvima gdje su radili agronomi (to se može vidjeti iz Izvještaja o mjerama zaštite bilja koji su objavljivani svake godine), mali su poljoprivredni proizvođači o integriranoj zaštiti bilja znali malo ili ništa. Hrvatska je IZB počela sustavno poticati 2011. godine te su za implementaciju mjera IZB poljoprivrednici mogli ostvariti dodatne poticaje do 2014. godine. Dakle samo nekoliko godina što je nedovoljno da se kod proizvođača podigne svijest i razina znanja o IZB. Od 2015. to više nije bilo moguće jer je EU rekla da to mora biti standard. Nažalost naši poljoprivredni proizvođači za to nisu bili spremni kao njihovi kolege u zemljama zapadne Europe. Odgovorni u Ministarstvu nisu prepoznali ovo kao problem pa u pregovorima vezanim uz poljoprivredu nisu postigni niti jedno izuzeće i nikada nisu digli glas i uvjerili kolege u EU da nešto za RH ne može vrijediti- slijepo su se priklanjali svemu što kažu druge, jake zemlje u kojima su uvjeti proizvodnje drugačiji. Tako se radi i danas kada se donose odluke o nekim važnim pitanjima (zabrana glifosata, neonikotinoidi i sl.).

Obrazovna struktura naših poljoprivrednih proizvođača je više nego zabrinjavajuća. Još više zabrinjava činjenica da niti jednom mjerom Vlada RH ne nastoji potaknuti niti jednu skupinu poljoprivrednika (čak niti one kojima sada daju velika sredstva iz mjere za mlade poljoprivrednike) da se educiraju. Time šalju jasnu poruku da je danas, kao i nekada, poljoprivreda zanimanje za one koji ništa drugo ne mogu i da se njome može baviti ama baš svatko bez obzira koja znanja posjeduje ili ne posjeduje. Frizeri za otvaranje obrta moraju položiti majstorski ispit, a poljoprivrednici mogu obavljati tu djelatnost, primjenjivati sredstva za zaštitu bilja na velikim površinama, proizvoditi veliku količinu hrane i ne moraju znati gotovo ništa. A današnja moderna poljoprivreda zahtjeva veliku razinu znanja. To više nisu ona znanja koja na mlade mogu prenijeti njihovi roditelji to su nove spoznaje, nova tehnološka dostignuća koja se ne primjenjuju po receptu nego se moraju prilagoditi konkretnim uvjetima.

Znanstvenici u Hrvatskoj svakodnevno istražuju i razvijaju puno rješenja za goruće probleme u proizvodnji uključujući i one u zaštiti bilja. Nažalost ta rješenja najčešće budu implementirana na malom broju gospodarstava ili samo ostanu zapisana u nekim našim znanstvenim radovima.

Promjene su moguće samo ako se poljoprivrednike obaveže na dodatno obrazovanje ili zapošljavanje agronom (to je u nekim zemljama obavezno) i ako će se poticati primjena naprednih tehnologija. No to zahtijeva dosljedne kontrole korištenja potpora. To bi podrazumijevalo dodatno jačanje savjetodavne službe, dodatno poticanje primijenjenih istraživanja u poljoprivredi i povezivanja znanstvenika sa savjetodavcima. Neke pozitivne promjene su se počele događati no moramo znati da se predugo sve ovo zanemarivalo i da je taj proces vrlo spor.

Druga stvar koja je neophodna jest da odgovorni u Ministarstvu moraju prepoznati ovo kao problem i aktivnije pristupiti kod donošenja odluka i davanja svog glasa u EU. Donošenje odluka na razini EU ima dalekosežne posljedice na poljoprivredne proizvođače u RH i nije u redu glasati za zabrane ako smo svjesni da nema znanstvene osnove za zabranu i ako smo svjesni da će našim poljoprivrednicima time biti znatno otežana proizvodnja. Nije poznata niti jedna znanstvena podloga temeljem koje se Ministarstvo odlučilo glasati za neku (bilo kakvu odluku u EU).

Postoje li statistički podaci koliko se kod nas upotrebljava sredstava za zaštitu bilja u poljoprivredi, bilo količinski ili vrijednosni te koja su zaštitna sredstva najviše koriste?

Renata Bažok, prodekanica za međunarodnu suradnju Agronomskog fakulteta u Zagrebu

Prikupljanje podataka o potrošnji SZB datira iz vremena kada je Izvještajno prognozna služba prikupljala podatke s velikih poljoprivrednih subjekata (ondašnjih kombinata). Ti podatci nisu obuhvaćali male proizvođače no nama često služe da bismo zaključili o razini primjene SZB u ono vrijeme. Nakon toga jedno vrijeme nije bilo sustavnog prikupljanja podataka pa se baratalo uglavnom s procjenama. Danas se zbog uredbe EU 1185/2009 do ovih podataka ipak lakše dolazi i oni su temeljeni na evidencijama koje se unose u FIS bazu podataka.

Treba istaknuti da podaci o korištenim količinama i usporedba s ranijim razdobljima nije u za SZB najsretniji način zato što se uvođenjem djelatnih tvari koje se primjenjuju u nižim dozama primjene dobiva slika da se pesticida troši manje a to ne znači da je njihov biološki učinak manji. Fungicidi i herbicidi se najviše koriste u poljoprivredi. Herbicidi zato što se njihovom uporabom omogućuje proizvodnja bez dodatne radne snage koja bi bila neophodna za mehaničko uništavanje korova.

Osim toga postoje kulture u kojima mehaničko uništavanje korova nije moguće. Fungicidima se suzbijaju uzročnici biljnih bolesti a fungicide najčešće primjenjujemo preventivno, kada su nastupili uvjeti za razvoj bolesti. Kurativna primjena fungicida nije uvijek moguća te se stoga primjena fungicida obično obavlja kada vremenski uvjeti omogućuju razvoj bolesti. Najmanje se primjenjuje insekticida što je i razumljivo.

Štetnike se treba suzbijati sako ako se pojave i ako je njihova brojnost dovoljno velika da prijeti opasnost od ekonomskih šteta. Suzbijanje štetnika preventivno ne treba se provoditi osim u slučaju zemljišnih štetnika no i tada to treba napraviti temeljem procijenjene visine populacije štetnika. Današnji podatci govore o nešto više od 2 milijuna tona SZB od čega na insekticide otpada oko 3% a na fungicide oko 50%. Ako se ovo usporedi s podacima od ranije (oko 3 milijuna tona) čini se znatno smanjenje, no treba znati da su se primijenjene doze većine SZB višestruko smanjile.

Kolika je važnost Savjetodavne službe i institucija u edukaciji poljoprivrednika vezano za zaštitu bilja?

Savjetodavna služba je u RH dobro ekipirana. Kvaliteta savjetnika je dobra, no tijekom razvoja te službe bilo je puno ideja (primjerice privatizacija službe) koje su bile preuzete iz nekih drugih zemalja a koje ni tamo nisu zaživjele. Srećom od toga se odustalo. U savjetodavnu službu stalno se treba ulagati jer su savjetnici oni koji bi trebali prenositi nove tehnologije do poljoprivrednika. No nažalost, naši kolege savjetodavci često su zatrpani administrativnim poslovima pa je vremena za vlastito usavršavanje i stručni savjetodavni rad premalo.

Obrazovne institucije i instituti sudjeluju u prijenosu znanja no to niti je organizirano a niti jednako kod svih. Naš sustav znanosti ne prepoznaje i ne potiče posebno djelovanje znanstvenika u praksi. Zato neki mladi znanstvenici zanemaruju savjetodavni rad koji je našim prethodnicima i tzv. „profesorima starog kova“ bio iznimno važan. U nekim zemljama je savjetodavna služba organizirana tako da su djelatnici dijelom zaposlenici Fakulteta a da profesori jedan dio svog vremena posvećuju savjetodavnom radu. Time se potiče bolja sprega između znanstvenika i savjetodavaca. Nažalost taj model mi nismo prepoznali.

Vidjeli smo iz prezentacije Vašeg kolege iz Portugala da sve restriktivnija uporaba zaštitnih sredstava značajno utječe na prinose, a to posljedično ima utjecaj i na dohodak poljoprivrednika. Postoje li neki podaci za Hrvatsku po tom pitanju?

Renata Bažok, prodekanica za međunarodnu suradnju Agronomskog fakulteta u Zagrebu
Sigurno da utječe, ako se neki štetni organizam ne može suzbiti ili ako je uspjeh suzbijanja mali (jer sredstvo ima nižu učinkovitost) normalno je da će prinosi biti niži. Mislim da je i kvaliteta tih proizvoda ponekad upitna (posebice ako govorimo o mikotoksinima). No kao što sam rekla na početku, to za bogate zemlje EU nije uvijek važno.

Nisam sigurna da proizvođači dijele mišljenje zakonodavaca dokaz čemu su i brojni protesti koje organiziraju.

SZB koja su ostala na raspolaganju su skuplja pa je ekonomika proizvodnje upitna.

Po pitanju prinosa nisam radila analizu, no sustavom u kojem je važno zasijati da bi se dobila potpora nikoga prinosi više niti ne zanimaju.

S druge strane u Hrvatskoj imamo prinose koji ionako zaostaju za EU zemljama zbog činjenice da nam je ukupna razina znanja i primjena naprednih tehnologija niža.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje