Intervju tjedna

Petar Baranović: Nije riba skupa, nego smo mi siromašni

Agrovijesti
Petar Baranović potpredsjednik Reformista Fotografija: Duško Jaramaz/PIXSELL
Kako su se ribari uklopili u zajedničku politiku u ribarstvu EU-a po ulasku Hrvatske, zašto na Mediteranu Hrvati jedu najmanje ribe te je li ulaskom velikih kompanija u uzgoj ribe naparavljen veliki pomak u ribarstvu razgovarali smo s poznatim ribarskim stručnjakom, bivšim predsjednikom Savjetodavnoga vijeća za ribarstvo u Ministarstvu poljoprivrede, a sadašnjim potpredsjednikom Narodne stranke Reformisti Petrom Baranovićem, koji ne krije ambicije o povratku u taj sektor.

Hrvatska je članica EU već tri godine. Postali smo dio zajedničke ribarske politike. Je li hrvatskim ribarima danas bolje ili gore nego što je bilo?

Ribari danas raspolažu novcem iz europskih  fondova i slobodno pristupaju europskome tržištu, ali se i suočavaju s vrlo krutom zajedničkom ribarskom politikom. Hoće li konačni omjer između prednosti i nedostataka biti pozitivan ovisi o njima, ali i o odgovornom vođenju politike u nacionalnim okvirima. Zasada administracija i politika nisu odgovorili zadatku i ako se nastavi ovaj trend ukupni rezultati neće biti dobri...


Koji su najveći problemi hrvatskoga ribarstva danas? Ograničava li nas politika EU-a previše i postavlja li pravila koja ne možemo ispuniti ili nam ipak daje pogodnosti koje možda ne znamo iskoristiti? 

Najveći problem je to što danas, a ni prije nismo dosljedno provodili ono na što nas obvezuju strateški dokumenti koje smo donosili ili prihvaćali, niti smo ribarstvo vodili na temelju zdravoga razuma. Prepustili smo inicijativu ljudima koji ribarstvu pristupaju mediokritetskim načinom koji je iza sebe ostavljao pustoš. Zadatak da uskladimo ribolov s onim što priroda može dati nikad nismo shvaćali ozbiljno i rezultat je to što naše more doživljava strašne promjene i doslovno umire pred očima. EU politika jest kruta i u mnogome neprikladna za Jadran, ali mi nemamo snage nametnuti svoj stav ni argumente iz jednostavnoga razloga - u nacionalnim okvirima ne funkcioniramo i negativni se rezultati već vide.

 

Koliko novca iz EU-a naši ribari godišnje mogu povući? Koje mjere su već na snazi, koje su trebale a koje će tek biti? Jesmo li odabrali prave mjere? 

U fondu za pomorstvo i ribarstvo za nas su rezervirana 252 milijuna eura, za razdoblje 2014.-2020. Zasad smo u sektor plasirali 8,5 milijuna iz 2013. Pametnomu dosta, danas smo u 2016. O raspodjeli koja je ugrađena u operativni program nema potrebe ići u detalje - ukratko: premalo novca za konkretne mjere u sektoru, s iznimkom akvakulture!

 
Jedna od mjera je scrapping - ribari daju svoje stare brodove na uništavanje, povlače se iz ribarstva i za to dobivaju novac. Je li ta mjera dobra? Koliko je dosad novca isplaćeno i je li on pravedno raspoređen?

Scrapping je, nažalost, nužna mjera koju provode ili su provodile gotovo sve zemlje članice. Ne treba biti genijalac kako bi se vidjeli rezultati promašenosti ribarske politike dosad. Jednostavno, to je jedini način da se uskladi ribolovni kapacitet s objektivnim stanjem prirodnih bogatstava u moru. Krajnji je čas da primijenimo kodeks odgovornoga ribolova, na što smo, uostalom, obvezni kao zemlja članica UN-a. Dosad je isplaćeno nešto više od 35 milijuna kuna za provedbu ove mjere. Tim novcem povučeno je 17 plovila iz kočarskog i plivaričarskog ribolova.

  
Isplati li se baviti ribarstvom, jesmo li u investicijama napravili iskorak ili smo gori od Talijana, Grka i drugih ribara s Mediterana? Kako biste danas definirali prosječnoga hrvatskog ribara - je li on prestar, premlad, ima li dobar brod, dobar ulov? 

Isplativost ovisi kojom se vrstom djelatnosti u ribarstvu bavite i koliko ste dobro organizirani. Svakako, stanje u ribolovu nije kao nekad, ali ima i pozitivnih priča kao što su akvakultura i kavezni ugoj, odnosno dohrana tune. Današnji ribar je čovjek srednje dobi jer se mladi sve manje odlučuju za tu profesiju.


Kad biste mogli odlučivati, što biste sugerirali Ministarstvu da učini kratkoročno, a što dugoročno, u kojemu smjeru treba strateški postaviti hrvatsku ribarsku politiku?

Prioritet je izrada strategije koje bi se trebali držati, a njezini bi osnovni ciljevi trebali biti uspostava održivoga ribolova i ostvarenje ambicija u akvakulturi i preradi. Od kratkoročnih ili brzih poteza to su provođenje prostorno-vremenskih mjera regulacije ribolova i uspostava zona potpune zabrane ribolova na području ZERP-a.  To bi dalo rezultate i usmjerilo ribarstvo ka održivosti i stabilnosti.  

Hrvatska ima sve više uzgajališta ribe, pojavili su se veliki igrači poput Cromarisa. Koliko je važno ovaj segment razvijati i koje su naše prednosti u umjetnom uzgoju spram izlova ribe?

Ne bih se posve složio s konstatacijom o broju uzgajališta. Glede Cromarisa, to je doista dobra priča koja je zaslužna za pozitivni pomak u proizvodnji orade i brancina, jer je riječ o vrlo dobro organiziranome društvu s jakim kapitalom. Akvakultura je jedini dio u kojemu je ograničenje jedino to koliko možemo ribe plasirati na tržište po konkurentnim cijenama! Dakle, to je najveći prostor za pozitivni iskorak. Posebno ima posla u slatkovodnom uzgoju gdje smo, primjerice, uzgoj salmonida, tj. pastrvi sveli na simboliku.


Dobri smo u jako isplativu uzgoju tuna. Jesu li tu stvari dobro postavljene ili i u tome segmentu ima problema? 

To je zasigurno najbolja priča ribarskoga sektora u nas u posljednjih desetak godina. Tu smo priliku dobro iskoristili pa tako dali vjetar u leđa i dijelu sektora koji se bavi izlovom sitne plave ribe. U prilog tomu poslu ide povećanje izlovne kvote tuna, ali istodobno je došlo do smanjenja tržišne cijene tune.  Svakako, ne sumnjam kako će i u narednim godinama taj posao biti vrlo atraktivan.

Može li naše ribarstvo napredovati i postati gospodarska grana koja će pokrenuti razvoj Dalmacije? Koliko nam tvornica za peradu ribe manjka, kakvo je stanje u toj grani?

Ribarski sektor je u Dalmaciji konstanta, to će i ostati budemo li odgovorni u provođenju održiva ribolova i u optimalnome korištenju svih resursa na kojima se temelji. Glede tvornica ,držim kako nam ih ne nedostaje jer one svoje poslovanje ne bilježe samo na tržištu i dobroj organizaciji posla već i na dostupnim sirovinama. Svakako, jačanjem akvakulture otvara se prostor i za povećanje prerade i plasman proizvoda uzgoja s dodanom vrijednošću.

Na tome će trebati raditi u narednim godinama i to nam daje priliku za dodatno zapošljavanje priobalnog i otočnog stanovništva.

Zato trošimo najmanje  ribe na Mediteranu

Petar Baranović potpredsjednik Reformista

Kolika se u nas troši morske, a koliko slatkovodne ribe? 

Već godinama bilježimo vrlo malu potrošnju ribe i proizvoda mora, između 8 i 10 kilograma kilograma godišnje, po stanovniku. To je ispod onoga što bi bilo prihvatljivo...

Koliko smo bolji ili lošiji u potrošnji u odnosu na druge mediteranske zemlje? Zašto ne jedemo više ribe, jesu li cijene prevelike?

Znatno smo lošiji jer nama najbliža Italija bilježi 25 kilograma po stanovniku, a Grčka 21 kilogram. O potrošnji u Portugalu i Španjolskoj neću ni govoriti. Cijene u nas nisu velike u odnosu na europske, dapače  - s iznimkom najkvalitetnijih vrsta ,one su sasvim korektne i na istoj razini su već dugi niz godina. Druga je priča kolika je kupovna moć velikoga dijela našega stanovništva, nažalost.

Koliki su razmjeri sivoga tržišta, prodaje ribe na crno? Jesmo li tu učinili pomake nabolje otkad smo uveli moderne sustave kontrole i propise koje ribari ispunjavnaju po ulasku u EU? 

U tome dijelu napravljen je pomak u profesionalnome ribolovu, međutim, riba se nažalost u nas i lovi na crno pa tako i pušta u promet. Tu još ima jako puno posla.


Koliko danas Ministarstvo - Uprava za ribarstvo, komunicira s ribarima i jeste li zadovoljni odnosom prema njima?

Uspostavljeni su mehanizmi za davanje informacija. Međutim, nekim stvarima koje se događaju u tome dijelu nisam zadovoljan. Vrlo sam rezerviran kada je riječ o nekim predstavnicima sektora, koji u ime ribara sudjeluju u svim aktivnostima. Previše je tu vrlo vidljivih osobnih interesa i previše pogodovanja pojedinim interesima. Ali to je posebna tema. Stvarnih ribara i njihova utjecaja je premalo. Mislim na one ribare koji se doista na svojim brodovima bave tim poslom...

Ribari su posljednjih godina tihi, ne bune se i ne prosvjeduju pa se čini kako se sektor sredio. Je li to stvarnost ili privid?

Pravi ribari su tihi jer ih se, zapravo, malo što i pita. One druge sam dovoljno opisao u prethodnom odgovoru!

Koliko ste zadovoljni radom Agencije za plaćanje, uspijeva li apsorbirati sve projekte, mjere i natječaje ili ima problema?

Agencija je svoj zadatak dosad obavila i za te poslove je ekipirana. Međutim, desilo se nešto čudno što me i nije iznenadilo.

Tehnička Vlada nedavno je donijela odluku o otvaranju novih službi i zapošljavanju  novih djelatnika, samo kako bi se kompletan posao u vezi s plasman novca iz fondova stavio u cijelosti u okvir Uprave. Volio bih da griješim u procjeni kako to nije slučajno i zapravo je skandalozan potez s jasnim namjerama.

Pokazat će vrijeme, a bit će interesantno što o tome misli buduća vlada!

Što danas radite i gdje ste angažirani? Svojevremeno ste u Ministarstvu poljoprivrede bili predsjednik Savjetodavnoga vijeća za ribarstvo. 

Bio sam predsjednik Savjetodavnoga vijeća, sve dok nisam postavio vrlo ambiciozne ciljeve glede reforme sektora i transparentnosti u radu. To se očito nije dopalo pojedincima, a ni tadašnjemu ministru Jakovini..Trenutno sam angažiran u stranci, ali razmišljam o povratku u poduzetništvo, naravno - u sektoru ribarstva.

 

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje