VELIKA ANALIZA

Poljoprivredni sektor može biti zvijezda koronakrize

Agrovijesti
Fotografija:
Hrvatskoj kao članici Europske unije treba jačanje produktivnosti te usmjeravanje na ekološki proizvedenu hranu i kulture visokih prinosa, a ne postizanje samodostatnosti, stoji u analizi tvrtke MK poslovni savjeti

Pandemija uzrokovana virusom COVID-19 u fokus globalne ekonomija vratila je proizvodnju hrane i osiguranje prehrambene samoodrživosti. Hrvatskoj kao članici Europske unije treba jačanje produktivnosti rada i proizvodnje u poljoprivredi, usmjeravanje na eko hranu i kulture visokih prinosa, a ne postizanje samodostatnosti, stoji u analizi koju je izradila konzultantska kuća MK poslovni savjeti.  

Poljoprivredni sektor Hrvatskoj je daleko važniji nego ostalim članicama Europske unije, ali to ne govori toliko o razvijenosti domaće poljoprivrede koliko o neiskorištenosti potencijala ostalih ekonomskih sektora. Bruto dodana vrijednost primarne proizvodnje (uključujući ribarstvo i šumarstvo) iznosila je 3,6 posto ukupnog BDV-a Hrvatske u 2018. godini, što je značajno više od 1,6 posto BDV-a u EU-28.

Udio poljoprivrede u ukupnoj zaposlenosti u Hrvatskoj iznosi oko 2,6 posto, a proizvodnje hrane, pića i duhanskih proizvoda 3,4 posto. U izrazito „poljoprivrednoj“ Irskoj, za usporedbu, poljoprivreda doprinosi BDV s 0,9 posto, a informacijsko-komunikacijski sektor s 12,1 posto. Saldo vanjsko trgovinske razmjene poljoprivredno-prehrambenog sektora u 2019. godini bio je u minusu za 1,2 milijardu eura dok je pokrivenost uvoza izvozom iznosila 64 posto. Izvoz, ali i uvoz hrane već godinama bilježe rast pa se izvoz u 2019. godini kretao oko 2,2 milijarde eura, dok je uvoz iznosio oko 3,4 milijarde eura. 

Hrvatskim izvozom u pravilu dominiraju proizvodi višeg stupnja prerade, dok su u uvozu zastupljene sve skupine proizvoda. Od ukupno 24 grupe proizvoda, Hrvatska ostvaruje suficit u razmjeni svega šest skupina: žitarice, uljarice, svježa riba, duhanski proizvodi, mesne prerađevine, razni prehrambeni proizvodi. Kod svih ostalih saldo vanjsko trgovinske razmjene je negativan. 

Samodostatni u uljaricama, ali ne i ulju

Hrvatska je poljoprivredno nedostatna, odnosno postojeća razina proizvodnje ne zadovoljava ukupnu potrebu za hranom stanovništva Hrvatske i inozemnih turista. Samodostatnost koja mjeri koliko domaća proizvodnja pokriva domaću potrošnju je veća od 100 posto jedino kod žitarica (120%) i uljarica (275%), pri čemu je samodostatnost ulja svega 62%, mesa oko 70%, od čega jedino peradsko meso oko 100%, mliječnih proizvoda oko 75%, jaja oko 87%, vina oko 75%, a najlošija je situacija kod povrća (62%) i voća (40%). 

EU potpore i dalje po hektaru, ne po proizvodnji

Zanimljivo je da se proizvodnja nije značajnije povećala ni uz iznimno izdašne potpore ostvarene iz proračuna Europske unije koje se mjere u milijardama kuna pa se nameće zaključak da su europske potpore neadekvatno plasirane, na što je prije svega utjecao model potpora koje smo koristili. Izravna plaćanja, kao najznačajniji izvor potpora, ostvaruju se po hektaru poljoprivrednog zemljišta bez obzira koliko poljoprivrednik proizvodi, odnosno proizvodi li uopće. Drugim riječima, to znači da nijedna država članica u pravilu ne može uvesti potpore kojima će više nagraditi onoga proizvođača koji proizvodi više. Iako se ovakva vrsta potpora ne čini logičnom, one su posljedica obveza koje Europska unija ima u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO). Hrvatska je u 2019. godini kroz izravna plaćanja isplatila gotovo 2,9 milijardi kuna. Taj bi iznos trebao rasti do 2022. godine, dok će ritam isplata u proračunskom razdoblju 2021. do 2027. ovisiti o programima dogovorenima na razini Europske komisije.

Drugi set mjera odnosi se uređenje tržišta i obuhvaća one sheme koje su u prošlosti dovele do značajnog rasta poljoprivredne proizvodnje u Europskoj uniji, a čiji je značaj danas praktično zanemariv. One se aktiviraju samo u uvjetima krize i za rješavanja specifičnih problema pojedinih sektora. Vrlo izdašne su mjere ruralnog razvoja koje nude cijelu paletu shema vezanih uz ruralna područja, strukturne probleme te korištenje resursa, a u Hrvatskoj najveći interes postoji za investicijske potpore (poljoprivrednom proizvođaču se nadoknadi dio investicije, udijeli sufinanciranja su različiti, ali se u pravilu kreću oko 50 posto prihvatljivih troškova investicije), ali i primjerice potpore za ekološku proizvodnju (koja se isplaćuje po hektaru zemljišta, dakle na vrlo sličan način kao i izravne potpore).

Za ruralni razvoj u razdoblju 2014.-2020. Hrvatska je na raspolaganju imala oko 2,4 milijarde eura, od čega nešto više od dvije milijarde eura dolazi iz europskog proračuna. Do 27. travnja Hrvatska je iskoristila oko 45 posto raspoloživih sredstava. Iako je značajno unaprijedila svoju apsorpciju, Hrvatska se još uvijek nalazi ispod prosjeka EU, koji iznosi 65 posto.

Nužno okrupnjavanje i aktivacija državnog zemljišta

Iako je evidentno da Hrvatska ima prirodne prednosti za razvoj poljoprivrede, one nisu dovoljne za ostvarivanje uspješne poljoprivredne proizvodnje, što dokazuje i činjenica da unatoč njima Hrvatska nije značajnije unaprijedila svoju proizvodnju hrane. Produktivnost proizvodnje hrane neće se moći riješiti bez mjera koje uključuju aktivaciju neriješenog državnog zemljišta, okrupnjavanja poljoprivrednih gospodarstava u privatnom vlasništvu, modernizacije proizvodnje i možda i najvažnije - podizanja efikasnosti rada u poljoprivredi. Naime, produktivnost rada nije povećana unatoč europskim potporama, nego je čak i pala u posljednjem desetljeću. Udruživanje poljoprivrednih proizvođača je izostalo, a može značajno ojačati pregovaračku moć poljoprivrednika pri nabavi inputa i u prodaji outputa, ali i olakšati brendiranje proizvoda.

EU fondovi pojeftinili su i olakšali pristup kapitalu, ali su potrebe za investicijama i modernizacijom poljoprivredne proizvodnje još uvijek ogromne. Iako često kritizirano, članstvo u Europskoj uniji hrvatskoj je poljoprivredi potrebnije nego ikada i to ne samo zbog izdašnih potpora koje europski proračun donosi, nego i zbog stabilnosti koje mala tržišta teško mogu ostvariti. 

Hrane u EU ima dovoljno

Hrane na tržištu u Europskoj uniji ima sasvim dovoljno, dapače u određenim sektorima postoje i viškovi. Disbalans u potražnji i ponudi hrane izazvani su promjenom u potrošačkim navikama, ali i otežanim izvozom proizvoda na treća tržišta. Iako u bližoj budućnosti ne možemo najaviti nestašicu hrane u Europskoj uniji, moguće je da u određenim segmentima proizvodnje zabilježimo manjkove zbog nedostatka radne snage u poljoprivredi. Hrvatska se s problemom nedostatnosti u proizvodnji hrane i potrebom za unaprjeđenje konkurentnosti nosi godinama, što pokazuje i kontinuirani trgovinski deficit u sektoru. Ipak, iz pozicije članice Europske unije, čije tržište čini manje od 0,5 posto te ekonomije, ne mora težiti samodostatnosti u svim kulturama već rast produktivnosti i profitabilnosti proizvodnje može tražiti u specijaliziranoj niši koja donosi visoke prinose i prihode. Jedna od takvih niša mogla bi biti u jačanju voćarstva i povrtlarstva te njihovoj preradi ili pak u usmjeravanju na eko proizvodnju hrane. Stoga u definiranju buduće poljoprivredne politike Hrvatska mora kreirati mjere koje će voditi povećanju efikasnosti proizvodnje i jačanju njezine konkurentnosti jer sigurnost prehrane, a u bogatoj Europi i kvaliteta hrane, izazov je koji pandemija nije uzrokovala već samo podcrtala kao jedan od ključnih problema 21. stoljeća.