Tjedni komentar

Preko polja do Europe: Kad bi političari više slušali agrobiznis lidere i seljake

Agrovijesti
Planiranje, ideja Fotografija: Thinkstock
Biti prehrambeno suveren u budućnosti će, zbog sve luđih geopolitičkih previranja i sukoba koji tinjaju na sve strane, biti jedan od ključnih faktora stabilnosti jedne države. Jer onaj tko bude imao glavni resurs, a to je hrana, moći će i planirati svoju uspješnu budućnost. No političare to baš i ne brine

Agrobiznis lideri Hrvatske i Srbije koji su se okupili na našoj konferenciji Preko polja do Europe, na Novosadskom sajmu, pokazali su koliko su ispred politike i koliko se međusobno dobro poznaju, uvažavaju, poštuju, ali i razumiju iako su međusobno jedni drugima konkurencija. Kada bi političari iz Hrvatske i Srbije imali malo više sluha i malo više slušali ove uspješne poduzetnike koji rade na globalnom tržištu, svakodnevno se bore s opakom konkurencijom i točno znaju kakvi su trendovi u Južnoj Americi, kolika su predviđanja cijena i zaliha za idućih nekoliko godina, te što nas sve čeka u budućnosti, možda bi nešto i naučili. A potom provodili i bolju poljoprivrednu politiku i možda bi nam tek tada svima bilo bolje. Političari Hrvatske i Srbije nisu su mentalno pomaknuli s početka 90-ih godina. I dalje su im omiljene teme ustaše, partizani, četnici, UDBA, Tito, partija... Dok oni stoje ukopani u mjestu i kunu se u svoj europski put, agrobiznis se prilagođava i sve više pokazuje kako su proizvodnja hrane i poljoprivreda temelj i uspjeh jedne uređene države. Oni su odavno na globalnom tržištu, za razliku od politike koja se nije maknula sa svoje "palanačke" razine.

Biti prehrambeno suveren u budućnosti će, zbog sve luđih geopolitičkih previranja i sukoba koji tinjaju na sve strane, biti jedan od ključnih faktora stabilnosti jedne države. Jer onaj tko bude imao glavni resurs, a to je hrana, moći će i planirati svoju uspješnu budućnost. No političare to baš i ne brine. Oni na agrobiznis i poljoprivredu gledaju kratkoročno - onoliko koliko im traje mandat. Svi na početku najavljuju velike reforme, planiraju neke strategije, a na kraju mandata kada se zbroje tri glavna indikatora - raste li proizvodnja ili pada, je li uvoz veći ili manji, te žive li seljaci, tj. poljoprivrednici bolje ili gore, odnosno imaju li veći dohodak, rezultat je najčešće negativan.

Lako je pogoditi da u obje zemlje, i u Hrvatskoj i u Srbiji, ovi indikatori ne stoje baš najbolje. Doduše, Srbija u proizvodnji ostvaruje impresivne rezultate, izvoz im raste, suficit je sve veći, ali sve je to još uvijek u okolnostima dok je njihovo tržište i dalje zaštićeno jer nisu ušli u sve integracije kao Hrvatska. Ključni problem poljoprivrednog zemljišta isti je i u Hrvatskoj i Srbiji. Obje zemlje imaju ogromne površine koje se ne obrađuju, a državnu zemlju žele svi i oko nje se vodi rat. Isti su i problemi u otkupu. Veliki otkupljivači otkupe robu, ali je ili uopće ne plate ili je plate tek za godinu pa i više, što naravno na duge staze samo stvara financijske dubioze malim proizvođačima. Iste probleme imaju i u proizvedenim količinama. Dok veliki sustavi, nekadašnji kombinati, a današnji koncerni, holdinzi, grupe uspijevaju postići dobre prinose na razini EU ili čak i više, mali poljoprivrednici se sa svojim prinosima mogu postidjeti svojih očeva i djedova koji su nekad radili u "užasnom" socijalizmu i imali prinose veće nego pola poljoprivredne Europe. Kada je riječ o fondovima, i tu je situacija ista. Puno se novca nudi iz EU, a malo se uzima. Razlog je vrlo jednostavan - niti smo dovoljno educirani, niti znamo kakvu poljoprivredu želimo, a kad radimo mjere i natječaje, najčešće radimo po modelu "copy/paste" od drugih zemalja, pa na kraju imamo rezultat takav da nam više novca iz EU fondova ode na kanalizacije, vodovode, vrtiće i ruralne turizme negoli na pogone, hladnjače, proizvodnju, što je smisao i suština ruralnih fondova EU. Uzalud nam vrtići i sređene ceste kada u selima neće imati tko živjeti i raditi i trošiti pošteno zarađenu plaću. Novac trošimo i bacamo često i na mehanizaciju tako da uzmemo traktor od milijun kuna koji može godišnje raditi 300 hektara, a imamo jedva prosjek od nekih 4 ha. A nakon što prođe rok u kojem nas EU može kontrolirati, isti taj traktor prodamo i zaradimo koju kunu. Sve u svemu, tužno.

Na našoj agrobiznis konferenciji koju smo organizirali zajedno s ministarstvima poljoprivrede Hrvatske i Srbije, te Hrvatskom gospodarskom komorom i Privrednom komorom Srbije sudjelovali su vodeći lideri Agrokora, Podravke, Viro tvornice šećera, te sa srpske strane Delta Agrara, Victoria Grupe i Produktne burze. Bilo ih je lijepo slušati jer su stvarno pokazali da se poznaju i da svi razmišljaju na isti način, dugoročno, te da za njih granice nisu problem i da im politika vrlo često više šteti nego što im pomaže. Agrobiznis lidere pažljivo su saslušali i ministri - srpska ministrica (na odlasku) Snežana Bogosavljević Bošković i njezin hrvatski kolega ministar Davor Romić. Iako su političari, oboje su i sveučilišni profesori, pa za razliku od njima sličnih profesionalnih političara koji samo ispune svoje protokole, uslikaju se, daju izjavu, njih dvoje ipak su pokazali razumijevanje, jer tematiku poznaju i razumiju. Pažljivo su i s razumijevanjem slušali, no pitanje je koliko u svom radu mogu protiv službenih politika vlada u kojima sjede, a kojima su najčešće agrobiznis i poljoprivreda tek na kraju kolone njihovih top tema. Važnije su im već gore spomenute.

Kada sam prije više od deset godina radio intervju s jednim tadašnjim uspješnim srpskim agrobiznismenom, on mi je rekao jednu zanimljivu rečenicu. Kazao je ovako: "Tamo gdje su granice čvrste i gdje se političari bave mitovima, loše se živi s obje strane granice". A to se danas može lijepo vidjeti na primjeru Slavonije i Vojvodine. Na našem drugom panelu na kojem smo razgovarali o EU fondovima političara nije bilo. Ostali su poljoprivrednici i pokazali su kroz konkretna pitanja hrvatskim predstavnicima o svim zamkama EU fondova, kako su ovakvi susreti potrebni i korisni. I kako bi se seljaci, ili po vojvođanski paori, prije dogovorili oko svih problema nego političari. Zato bi ministri poljoprivrede trebali uložiti malo više truda da se agrobiznis sektor još bolje poveže, bilo kroz trgovinu, akvizicije, razmjenu iskustava i znanja.

Miroslav Kuskunović

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje