Tjedni komentar

Prevare s hranom sve su češće i nema sustava koji ih može ukloniti jer svi hoće brzu zaradu

Agrovijesti
Krumpiri Fotografija: Pixabay
Vijest je ovo koju je prošli tjedan objavio Večernji list, a koja je iznova otvorila pitanje tko nas može uvjeriti da je ono što kupujemo domaće, kvalitetno ili zdravstveno sigurno jer se svakodnevno srećemo sa sve perfidnijim „legalnim“ prevarama i podmetanjima na tržištu hrane.

Sugerira se da je domaće, a kad se podrobnije iščita deklaracija, od domaćega ni “d”, žale se potrošači, koji još uvijek nemaju naviku da u šoping idu s povećalom. No trebali bi. Jer čak i kad im lice i naličje pakiranja od 2,5 kilograma krumpira pripremljenog za prženje ili pečenje govori da je taj krumpir domaći, “međimurski”, a reklamiraju ga i dvije krumpirolike maskote s dignutim palčevima, treba podrobno čitati deklaracije. A one ovih dana govore kako je “međimurski” krumpir jedne međimurske tvrtke koji se prodavao u Konzumu – egipatski!

Vijest je ovo koju je prošli tjedan objavio Večernji list, a koja je iznova otvorila pitanje tko nas može uvjeriti da je ono što kupujemo domaće, kvalitetno ili zdravstveno sigurno jer se svakodnevno srećemo sa sve perfidnijim „legalnim“ prevarama i podmetanjima na tržištu hrane.

Industrija hrane i poljoprivrede, a posebice trgovine, očito je postala toliko pohlepna za profitom, da su se prevare spustile i na najniže razine, one i kod samih malih poljoprivrednih proizvođača koji su također naučili kako negdje jeftino kupiti neki proizvod, sirovinu, robu, pa istu lijepo zapakirati, marketinški dobro promovirati i prodati tako da uvjere potrošače kako je to domaće, naše, kvalitetno, iako to realno nije. No, tko nam to danas uopće može garantirati sa 100 postotnom sigurnošću?

Državne institucije i inspekcije sigurno ne, jer kad se podrobnije uđe u sustav po kojem se obavljaju kontrole hrane na tržištu brzo vas zaboli glava od kompliciranosti tog sustava. Teško je utvrditi tko je za što odgovoran i kako taj sustav kontrole uopće u stvarnosti funkcionira.

Novotvorine u kontroli hrane

Inspekcija

Jedna od ključnih stvari je primjerice tzv. monitoring – novovjekovna izmišljotina za koje se tvrdi kako je nemoguće kontrolirati svu hranu na tržištu (što je i istina!!) pa se zakonski odredi da se mora ili treba prekontrolirati pet do 10 posto nečega na tržištu po unaprijed određenom modelu i formuli, a ako dođe do nekog incidenta s hranom onda se kontrole pojačavaju.

A to u realnosti znači da je u prostoru od 90 ili još i više posto ostalo robe koja ipak dođe nekako do kupca, bez podrobnije državne kontrole, moguće raditi tko što i kako hoće. Po sistemu APP – ako prođe, prođe. Jedna od novokapitalističkih inovacija je i samokontrola – ili kad bi se to narodski prevelo, papir s kojim neki proizvođač ili trgovac uvjerava sebe, institucije i potrošače da je ono što on prodaje i nudi na tržištu upravo ono pod što se to prodaje i što piše na deklaracijama. A to smo i vidjeli na spomenutom slučaju s egipatskim krumpirom zapakiranom kao međimurski, ali marketinški dobro napravljeno da se to teško može utvrditi.

Ovaj slučaj je komentirao i Damir Mesarić, predsjednik Udruge međimurskih proizvođača merkantilnog krumpira koji kaže kako se to ne smije raditi! Naš međimurski krumpir još nije brendiran pa udruga tvrtku ne može teretiti zbog toga. Trebala bi reagirati i inspekcija – kazao je on za Večernji list. S obzirom na to da zaštitu međimurskog krumpira – kalampera, koja traje već 12 godina, koči birokracija, nije isključeno da će od njega, prije nego mu zaštite zemljopisno porijeklo, stvoriti robnu marku. No kakva god bila sudbina međimurskog krumpira, njegovim se perjem ne može kititi ni egipatski, ni lički ni bilo koji drugi, poručuje Mesarić.

A zašto je egipatski krumpir mogao proći kao međimurski? Lanjska sezona nije bila dobra za njemački, francuski ili nizozemski krumpir koji su podbacili zbog suše. No dobra sezona u Hrvatskoj značila je njegov pojačan izvoz i dobru zaradu u Mađarskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Rumunjskoj, Bugarskoj... pa je danas u Međimurju teško naći ijedan krumpir za prodaju. Očito se sad neki moraju snalaziti pa uvoze egipatski da bi mogli zadovoljiti domaće potrebe.

Direktor tvrtke koja se našla u ovoj aferi izjavio je kako tvrdnju na ambalaži o međimurskom krumpiru nisu stavili kako bi ljudima rekli da je sadržaj međimurski, već je riječ o sloganu tvrtke. On je to lijepo objasnio kako, eto, nikoga nisu htjeli dovesti u zabludu, jer inače na deklaraciji ne bi napisali da je krumpir iz Egipta.

A još je zanimljiviji odgovor iz stručnih službi Ministarstva poljoprivrede koje su za ovaj slučaj odgovorile kako sva pretpakirana ili zapakirana hrana mora biti označena sukladno zahtjevima propisanim Uredbom (EU) br. 1169/2011 o informiranju potrošača o hrani te drugim posebnim propisima koji se odnose na određenu hranu. Sve informacije na hrani, obvezne i dobrovoljne, moraju biti točne, jasne i lako razumljive potrošaču. Također ne smiju biti obmanjujuće, između ostalog i glede podrijetla hrane.

Lijepo zakonski rečeno, ali opet tko nam garantira da je i u praksi to tako..

Prevare su svuda oko nas

Med

Jer sve češće se otkrivaju afere poput nedavnog kebab mesa iz Poljske, za koje je utvrđeno da putovalo na zajedničkom tržištu (tržištu EU), do nas i nije tretirano kao uvoz nego kao normalna trgovina sa normalnim papirima, i završilo na tržištu. A jedan od onih koji su meso, preko finalnog proizvoda kebaba, prodavali na tržištu je bio i sin jednog od seljačkih vođa koji se godinama bori za zaštitu domaće naše proizvodnje. Apsurdno, ali istinito.

Za primjer do kud su prevare potrošača otišle potvrđuje i istraživanje Europske komisije koje je pokazalo da je 1/3 meda koji dolazi na tržište EU krivotvorena, a kvaliteta na odgovara deklaracijama pri čemu se navodi pogrešno geografsko podrijetlo, med se miješa s raznim vrstama šećera, a na nekima je bilo navedeno pogrešno biljno podrijetlo.

U prosincu 2015. godine iz svih 28 zemalja članica EU-a te Švicarske i Norveške prikupljeno je 2237 uzoraka meda namijenjenog ljudskoj prehrani. Uzorci su laboratorijski analizirani i čak 29 posto uzoraka meda je bilo „sumnjivo”, tj. nije bilo u skladu s onim što je pisalo na deklaracijama. Mislite li da takvog meda danas možda nema i kod naših malih proizvođača, na štandovima, manifestacijama ili na kućnom pragu? I ne samo u trgovinama..

I kada se običan potrošač zapita kako je danas uopće moguće biti siguran da je nešto domaće ili kvalitetno i odgovara onome što piše na deklaraciji odgovor je jednostavan. U to samo možete vjerovati, kao što vjerujete ili ne u zagrobni život, da je Zemlja ravna ploča ili da su svemirci svuda oko nas.

Miroslav Kuskunović

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje