Tjedni komentar

Rastu nam eko površine, ali proizvodimo zanemarive količine stvarnih eko proizvoda

Agrovijesti
Organska hrana Fotografija: Thinkstock
Lijepo je što imamo sve više eko površina, na koje se dobivaju odlični eko poticaji, no zbog čega nam nitko ne govori analitički o tome koliko u konačnici imamo tona i kojih to ekoloških proizvoda i u čemu smo to mi konkurentni na europskom ili koji slučajem globalnom eko tržištu.

Ministarstvo poljoprivrede pohvalilo se ovih dana kako u usporedbi s drugim državama članicama EU po pitanju praćenja smjernica vezanih uz zaštitu okoliša i ekološku proizvodnju, Hrvatska bilježi najveći rast površina pod ekološkom proizvodnjom u cijeloj EU, uz veliki potencijal nastavka tog trenda, što svakako spada u prilike koje treba iskoristiti.

Lijepo je što imamo sve više eko površina, na koje se dobivaju odlični eko poticaji, no zbog čega nam nitko ne govori analitički o tome koliko u konačnici imamo tona i kojih to ekoloških proizvoda i u čemu smo to mi konkurentni na europskom ili koji slučajem globalnom eko tržištu.

Kada pričate s poljoprivrednicima, čelnicima udruga i stručnjacima svi odreda tvrde kako imamo eko orahe, eko lješnjake na ogromnim ali zaraslim površinama na kojima se ubiru ogromni poticaji. Isto je i s eko livadama i pašnjacima. A koliko to Hrvatska tona, primjerice oraha i lješnjaka iz eko uzgoja proizvodi nitko ne zna odgovoriti. Svi naši stručnjaci i poljoprivrednici o ovom govore potih, u kuloarima, ali kad treba to izreći u javnosti nitko ne želi. Kao da se boje izreći ono što je istina. Eko površine kod nas često znače samo jednostavno ubiranje boljih poticaji.

Zadnja statistika objavljena prošli tjedan kaže da je broj ekoloških poljoprivrednih proizvođača u 2018. porastao gotovo devet posto u usporedbi s 2017. To je povećanje od 351 ekoloških proizvođača u odnosu na prošlu godinu. Podaci DZS pokazuju da se eko poljoprivredom u prošloj godini bavilo 4.374 proizvođača što je izuzetno mali broj budući da je u Hrvatskoj registrirano čak oko 160.000 OPG-a. Iako je vidljivo da se povećao broj površina koje su pod eko uzgojem, kao i broj stoke koja se uzgaja na ekološki način, osim malog broj proizvođača, podaci pokazuju kako se radi o izuzetno malim količinama koje se proizvode, posebice kada je riječ o mesu ili voću i povrću.

Ono što posebno zabrinjava je da se broj hektara koji se vode kao eko pašnjaci gotovo izjednačio s brojem hektara na kojima se odvija eko proizvodnja. Broj ekoloških proizvođača u 10 se godina povećao 10 puta, a površine pod ekološkom proizvodnjom 13, no i dalje postoji realan problem da su ogromne površine pod travnjacima i pašnjacima ulaze u ove brojke, pri čemu su proizvedene količine i dalje niske.

Stručnjaci ističu da bez snažnijeg udruživanja proizvođača, stvaranja distribucijskih kanala i, u suradnji s turističkim kapacitetima, kratkih lanaca nabave, porast površina ne prati jednak porast proizvodnje te je i dalje prisutan veliki deficit domaćih ekoproizvoda. Ovisno o “trendovima” proizvodi se, primjerice, previše aronije, a ekološka je proizvodnja povrća na razini statističke pogreške.

Kada se pogledaju podaci o proizvodnji vidljivo je da se najviše proizvodi ekološke pšenice i pira, i to u količini od 21.579 tona što je povećanje od gotovo 24 posto. Značajne su i količine eko soje koje se proizvode. Prošle godine je proizvodnja bila 21.707 tona.

Gdje smo mi, a gdje drugi

Ekološki proizvodi

Promet ekološkim prehrambenim proizvodima u EU na godišnjoj razini raste po stopi od 12%, a vrijednost maloprodaje procjenjuje se na više od 30 milijardi eura. Procjene su da se na hrvatskom tržištu ekoloških proizvoda godišnje “obrne” oko 100 milijuna eura. Udio vrijednosti maloprodaje ekoloških prehrambenih proizvoda u ukupnoj maloprodaji u Hrvatskoj je oko 2,5%, a u EU oko 5%. Prosječna vrijednost potrošnje ekološke hrane po stanovniku u Hrvatskoj 3 puta je manja od prosječne potrošnje u EU, koja iznosi preko 60 eura.

Neke procjene govore da Hrvatska troši 23 eura za ekološke proizvode po stanovniku. EU i svjetsko tržište ekoloških proizvoda i dalje rastu, što znači da i naši proizvođači imaju šanse za rast, samo kada bi više proizvodili konkretnih proizvoda ili ih još bolje prerađivali u proizvode dodane vrijednosti.

Što se Hrvatske tiče od oko spomenutih 100 milijuna eura godišnje vrijednosti maloprodaje ekoloških proizvoda, nažalost, većina ekoloških proizvoda na našem tržištu dolazi iz uvoza, kažu u HGK.

Zato bi hvaljenje našeg ministarstva s eko uzletom trebalo potkrijepiti i jednom sveobuhvatnom analizom koja bi realno pokazala stanje u ovom sektor. Naime, nije dovoljno promatrati uspjeh kroz rast kvantitativnih pokazatelja kao što su broj hektara pod mjerama ekološke poljoprivrede ili broj certificiranih proizvođača-uzgajivača već njihov rezultat koji se očituje u pridržavanju kontroliranih indikatora kvalitete zemlje u kojoj se hrana uzgaja, te posljedično u odsustvu kemikalija iz samih ekoloških proizvoda.

Takva hrana traži redovite kontrole jer samo jedan slučaj je dovoljan da se uništi povjerenje potrošača koji se gradi godinama. U tom segmentu se očekuje od državnih institucija puno aktivnija uloga kontrole ekološke hrane, kao i ažurnost u vođenju registara jer točni podaci o uzgajivačima su preduvjet za sklapanje partnerskih sporazuma u lancu distribucije. A dovoljno se prisjetiti kako smo prije nekoliko godina imali jednog od najuspješnijih eko proizvođača koji je zbog malverzacija sa konvencionalnim proizvodima, a što su objavili mediji, na kraju nestao s tržišta.

Hrvatska je mala zemlja s ogromnim potencijalima u poljoprivredi, barem tako su nam ovih dana rekli i stručnjaci Svjetske banke, koji rade strategiju, no jako se malo priča o proizvodnji. Uglavnom se stvari svode na potpore, EU fondove, a rijetko se govori i rezultatima...

Još rjeđe govorimo i neralnim cijenama koje nam se nude na tržištu. Ovih dana se primjerice jedno malo pakiranje malina od tek 250 grama prodaje po cijeni od preko 20 kuna u pojedinim hrvatskim trgovinama. Pitanje je tko si, uz ovaj standard i kupovnu moć, to može priuštiti. Zato i ne čudi što zaostajemo u potrošnji voća po glavi stanovnika, a ovdje govorimo o konvencionalnoj, a ne eko proizvodnji i potrošnji eko proizvoda.

Miroslav Kuskunović

 

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje