Tjedan voćara

Sandra Babac: O Šinjorini Smokvi za Rural Direct

Agrovijesti
Fotografija: Privatni album Pogledajte galeriju
Kada je skuhala prve smokve na maminom šporetu u Poljicima kod Zadra, gdje je to ljeto došla s prvorođenim djetetom, zaljubila se u okus pekmeza od smokve i pomislila da bi to možda mogao biti neki smjer kretanja njenih poslovnih aktivnosti. Ubrzo je obaveze koje su do tada bile vezane uz Zagreb i to uz novinarski rad na HTV-u i posao promotorice Zagrebačkog plesnog ansambla zamijenila vlastitom proizvodnjom smokava.

Vašu priču o ekološkom OPG-u započeli ste 2004. godine, kako je to izgledalo?
Od prvih staklenki do sadnje prvog smokvika prošla je godina dana i 2004. sam osnovala OPG, u vrijeme kad većina ljudi nije ni znala što ta kratica znači. Suprug Alan Damjanić i ja smo, uz pomoć obitelji, posadili prvih 100 stabala. Tada je počelo trogodišnje prijelazno razdoblje za dobivanje i službeno eko certifikata 2007. Godinu ranije posadili smo još 270 stabala, a do 2009. uz još stotinjak smokava posadili smo i preko 200 stabala dunja.Mi ciljano uzgajamo radi prerade, dakle, nismo klasični OPG koji, ako ne proda voće od prethodnog dana ide u preradu da sirovina ne bi propala. Proizvodnja pekmeza nam nije usputna djelatnost već smo 2012. izgradili mini-pogon i opremili ga ciljano za preradu voća u pekmeze.Prema definiciji spadamo u pekmeze jer ugušćujemo voće do određene konzistencije, u našem slučaju bez dodanog šećera, zapravo, mi ne dodajemo ništa. U staklenkama se nalazi isključivo ekološki uzgojeno voće i ništa više. Zato Šinjorina proizvode volim nazvati esencijom voća i to je ono što je idealno za bebe, sportaše, dijabetičare, bonkuloviće i sve koji vole ukusno i fino jer se radi o deliciji s eko markicom, a koja spada i u gastro-suvenir.

Vaših proizvodi imaju zanimljive nazive. Kako je nastala Šinjorina smokva?
Šinjorina kao odrednica geografske pripadnosti Dalmaciji, gdje mladu djevojku oslovljavaju sa „šinjorina“, a u nastavku ime sorte voća koje je upotrijebljeno, pa tako imamo smokvu, dunju, višnju marašku, mandarinu, šljivu… Srećom, voće nam je uglavnom ženskog roda (za razliku od npr. Talijana kojima je smokva muškog roda!). Obje riječi iz imena pišu nam se velikim slovom, kao osobno ime, jer smo tu našu voćku personificirali, dali joj odlike živog bića, a koncept prati i vizual etikete koja ima detalje slika velikih umjetnika. Htjeli smo apostrofirati da je staklenka Šinjorine – Work of Art – malo umjetničko djelo izvana i iznutra, a da je dizajn primijećen svjedoči i jako vrijedna nagrada 2007. osvojena u Moskvi na Međunarodnom dizajnerskom natječaju Best of the Best i to dva srebra: za logo i vizualni identitet (Studio Cuculić!), a ta je nagrada otprilike u rangu Red Dota u Europi.
No kad smo kod naziva pekmeza, engleska inačica bila bi Dalmatian Fig Queen ili francuska – Mademoiselle Figue. Francuski je gastrojezik i vjerojatno bih bolje prošla na stranom tržištu da ne koristim izvorni naziv Šinjorina Smokva. Možda bih i u Hrvatskoj bolje prodavala pod stranim imenom jer mi smo generalno snishodljiva nacija i sve strano nam je bolje.  Ipak, ono malo izvoza što imamo prema Švedskoj i Britaniji radimo s hrvatskim imenom što je dodatni uspjeh. Ako se pokaže potreba za prilagodbom brenda spremna sam na to jer, nažalost, financijski aspekt je ipak u osnovi svega i bez njega nema smisla baviti se nekim poslom.

Koje sve proizvode možemo pronaći u Vašem asortimanu?
Na tržištu su prisutne Šinjorina Smokva, Maruška, Dunja, Mandarina i Šljiva. Ovisimo o urodu i prerada nam je sezonska, što znači da ne koristimo smrznuto ili sušeno voće niti poluprerađevine. Uostalom, tradicija je u Dalmaciji da se smokva ili brala i sa stabla onako svježa išla u preradu u džem ili se sušila da bi se potom od suhe eventualno napravio smokvenjak ili hib. Nikad se od suhe smokve nije radio džem.
Predrasuda je da je smokva energetska bomba. To je pogrešno. Istina, suha ima cca 80 % voćnog šećera, ali svježa je light i ako se jede u umjerenim količinama čak regulira proizvodnju inzulina u krvi. Naša Šinjorina Smokva najbliža je smokvi na stablu i odlična je zamjena za nju izvan sezone. Ja bih je rado prodavala i na policama ljekarni jer je bogata vlaknima koja reguliraju probavu i prirodni je laksativ, pa čemu težiti umjetnim proizvodima za regulaciju probave. Šinjorina pekmezi mogli bi biti i hrana za astronaute jer njima u svemiru trebaju koncentrirane vrijednosti, a to je ono što mi ugušćivanjem ekološkog voća proizvodimo. Stoga su vrlo primjenjivi u kulinarstvu, s jogurtima, mekim i tvrdim sirevima, kao babyfood, u smoothiejima, kao dodatak umacima, namazima, slanim i slatkim jelima, ali i pićima. Jedan distributer gina rekao mi je da u čaši tog alkoholnog pića uz kocku leda i krišku limuna obavezno stavi i žlicu Šinjorine Smokve. To nisam kušala, ali budem uskoro.

Uz gore navedeno još bih dodala da se reklamiramo sloganom SAMO JEDAN SASTOJAK – EKOLOŠKO VOĆE.

Budući da je Šinjorina Smokva Vaš prvi proizvod, veže li se za njega najveći interes kupaca?

Šinjorinu Smokvu proizvodimo već preko 15 godina i samim tim proizvod ima dug promotivni staž, s druge strane 2007. sam pokrenula i organizirala Festival Smokava u Zadru i nakon deset uspješnih godina predala ga institucijama (Zadarskoj županiji kao glavnom nositelju) da ga nastave i – da se izrazim jezikom kompjuteraša – apgrejdaju. Sve to je pomoglo da se za nas i smokvu čuje.
Pioniri smo ovog posla i među prvima koji su posadili smokvik, nasad u kojemu su zastupljene isključivo smokve, a ne kao što je to bilo do tada – usput ili u konsocijaciji s drugim voćkama. Ipak, i dalje imamo otežane uvjete gospodarenja i ne mazi nas ni bura ni sol. Godine 2009. imali smo veliki požar, potom najezdu štetočina tipa strizibuba, pipa, itd. Uglavnom, mi smo kao rakova djeca – dva naprijed, tri nazad i ova koronakriza nam ne ideu prilog. Obično smo počinjali prodavati s Uskrsom i završavali potkraj turističke sezone, a naša prodajna mjesta sad baš i ne funkcioniraju kao što su npr. Duty Free Shopovi zračnih luka ili suvenirnice, nekoliko konoba i restorana (Pet bunara/Zadar, Nada/Vrbnik ili Boškinac/Novalja). Svi smo naslonjeni na turističku sezonu, a nje nema. Inače, naše proizvode možete kupiti u nekim trgovinama sirane Gligora i Drniške tradicije, a nedavno smo pokrenuli suradnju s Valamarom koja je, nažalost, iz objektivnih razloga stala.

Sudjelovali ste na međunarodnoj manifestaciji poljoprivrednika Mediterana i osvojili čak 6 medalja. Kako biste opisali to iskustvo?
Na kojem god natjecanju da se pojavimo kontinuirano dobivamo nagrade što je potvrda kvalitete našeg rada, a još više veseli jer se ne dodvoravamo ukusu potrošača/žirija uljepšavajući okus pekmezu jer, kao što sam rekla, nema ničega dodanog osim voća.

Što se Intrade u Splitu tiče, osvajamo nagrade od početaka te manifestacije i već smo godinama šampioni voćnih namaza, džemova i pekmeza.

Imate li u planu ostvariti širenje poslovanja van granica Lijepe naše?
Jedini izlaz za opstojnost poslovanja vidim u izvozu i pod hitno tražim distributere i prodajne kanale, niše kroz koje  bismo mogli plasirati prvenstveno Šinjorinu Smokvu, a onda i druge Šinjorine.

Možete li istaknuti jedno posebno iskustvo s Vašeg imanja kojeg se rado prisjćate?
Često me ljudi zovu i pitaju za savjet o smokvama, a kad se sjetim da sam ušla u ovaj posao od nule i da sam bila „najveći seljak među seljacima“ i da nisam imala ni previše literature na tu temu, a i Google je bio „u pelenama“ što se smokve tiče… Danas to više nije slučaj no ljudi me ipak pitaju za savjet, a moje prvo iskustvo berbe smokava s roditeljskog stabla je bilo pomalo traumatično. Kožu mi je nagrizla smokvina mliječ, a ja sam mislila da su me pauci izgrizli pa mi je došlo da je strgam sa sebe.

Koja bi po Vama bila vodilja uspješnosti poslovanja?
Držim da je naš uspjeh što smo još uvijek u ovom poslu, a kad je smokva u pitanju, suhe smokve su daleko traženija roba od pekmeza pa čak mislim da bih bolje prodavala da se bavim proizvodnjom rakije i likera od smokava. Ovako, proizvodimo nešto što pored svih tih čokoladnih namaza ni djeca više ne jedu, žene se ustručavaju jer misle da je slatko i da deblja, a to je ono što uporno pokušavam osvijestiti da nije točno. Muškarcima su ovakvi proizvodi isključivo „dječje radosti“ jer njih više veseli nešto „konkretno“ tipa: pršut, sir, maslinovo ulje i vino.
Ako se uspjeh promatra kroz prizmu financija onda smo još daleko od pravog uspjeha al’ s obzirom na blagodati koje nudimo kroz Šinjorina eko pekmeze, nadam se da će i taj materijalni aspekt doći u balans.