Vojvođanske priče

Sir za kavane i bečki dvor

Agrovijesti
Somborski sir Fotografija: Agronews
Svjetski priznati brand usavršile su salašarke iz nekadašnje Bačko-bodroške županije. Recept za “bogovsku” delikatesu kriju majke od kćerki, a odaju svekrve snahama kako bi tajna ostala u kući

"U tem Somboru" svega ima i svega je bilo, ali nešto najbolje što je ikad postojalo je sir “za dušu i lijek”, čiju su proizvodnju usavršile salašarke nekadašnje Bačko-bodroške županije. Somborski sir, sa zaštićenim zemljopisnim podrijetlom, bio je jedini autohtoni sir s prostora bivše Jugoslavije koji je priznala Svjetska mljekarska organizacija. Oni koji su ga probali, danas ga čeznutljivo traže, jer se proizvodi u simboličnim količinama, a nekad je posluživan i u kavanama, pišu Novosti.

- Najnormalnija stvar u somborskim kavanama pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka bila je porcija somborskog sira za doručak, užinu i večeru. Uz sir, koji je bio posut slatkom paprikom, servirani su rezana glavica crnog luka i šnita kruha, a ponuđena je i čaša bijelog vina ili špricera - svjedoči Miroslav Božin, novinar iz Stapara, sela kod Sombora, koje održava tradiciju proizvodnje somborskog sira.

Najstariji pisani trag o prodaji ovog sira potječe iz 1748. godine, kad je zabilježeno da je u Novom Sadu “za jednu malu kacu sira naplaćivana cijena za tržnicu od tri novca”. Veliku trgovinu somborskim sirom započeo je krajem 19. vijeka Daša Grujić, koji ga je prodavao širom Austrougarske. Omiljeni sir jeo se i na bečkom dvoru, a tridesetih godina prošlog vijeka trgovac Žarko Ćirilov ga je plasirao u Pariz.

Posijle Drugog svjetskog rata, somborski sir je radio prehrambeni kombinat “Bačka”, a kasnije i mljekara “Somboled”.

- Dolazili smo vlakom u Sombor, pa fijakerom do “Bačke”, na uglu Pariske ulice i “Ćelavog trga”. Sir se nalazio u velikoj kaci od desetak kilograma. Rezali su ga dugačkim, oštrim nožem u kriške, pa stavljali na plitki tanjur. Iz njega su izlazili ljubav salašarki koje su ga radile i prodavale u bijelim maramama i pregačama na tržnici, čistoća podneblja i okusi ravnice. Bio je to bogovski sir - sjećanje je novinara Ljube Vukmanovića iz Novog Sada.

Somborski sir je gotovo dva vijeka rađen isključivo od punomasnog ovčjeg mlijeka, a danas je njegova dominantna osnova kravlje mlijeko. Osim po božanstvenom okusu i žućkasto-bijeloj boji, somborski sir je prepoznatljiv i po tome što trećina “kipi” iz kace i liči na napuhnuto tijesto ili klobuk ogromne gljive.

- Ministarstvo prosvjete je 1920. godine tražilo da 16 učenica izučava somborsko sirarstvo. Gradski senat je odgovorio da to nije moguće, jer ne postoji žena u Somboru koja bi odala obiteljsku tajnu izrade somborskog sira. Ni majke kćerkama nisu prenosile recept da njihovom udajom ne bi otišao u drugu kuću. Isključivo su tajnu otkrivale svekrve snahama - predočava somborski kroničar Milan Stepanović.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje