Jaka alkoholna pića

Srbija četvrti proizvođač šljiva na svijetu, a 70 posto toga voća završi u rakiji

Agrovijesti
Rakija Fotografija: Thinkstock
Sa oko 500.000 tona proizvedenih šljiva, Srbija je četvrti proizvođač tog voća u svijetu. Podaci Privredne komore Srbije pokazuju da čak 70 posto šljiva završi u rakiji, a onda od tih od 25 do 30 milijuna litara u inozemstvo se izveze tek do 10 posto.

Rakiju, najviše šljivovicu, Srbija solidno proizvodi i obilno troši, ali je, kako pokazuje statistika, izvoze više nego simbolično. Razlog su objektivni problemi, ali i zablude proizvođača koji traže cijenu za domaću rakiju i tri puta veću od američkog whiskija.

Sa oko 500.000 tona proizvedenih šljiva, Srbija je četvrti proizvođač tog voća u svijetu. Podaci Privredne komore Srbije pokazuju da čak 70 posto šljiva završi u rakiji, a onda od tih od 25 do 30 milijuna litara u inozemstvo se izveze tek do 10 posto.

"Tih izvezenih 2,5 milijuna litara godišnje za 400 registriranih proizvođača jakih alkoholnih pića u Srbiji donese prihod do 15 milijuna dolara, a trećina tog prihoda stiže iz Crne Gore. Ograničavajući faktor da izvoz rakije bude veći, prije svega, je potražnja za njom, ali nedostaje i kvalitetan marketing srpske rakije.

I, naravno, ono što bi trebalo biti osnovno pravilo je da bi se postigao kvalitet koji traže zemlje Zapada, a to je da se rakija pravi od najkvalitetnijeg voća, a ne na starinski načinu, kada je u rakiju odlazilo voće koje se ne jede svježe", priča za „Blic" Dimitrije Ivanović, tajnik PKS za poljoprivredu.

Iako registrirani proizvođači jakih alkoholnih pića u Srbiji ispunjavaju zakonske uvjete koji su jako slični propisima u EU, čak i kada domaća rakija uspije stići do Berlina ili Pariza, tamošnji konzumenti prvo uoče da je skuplja od viskija, votke ili ruma, što je i najveći problem izvoza.

"Cijena je jako ograničavajući faktor izlaska na inozemno tržišta, jer je praktično nemoguće biti cjenovno konkurentan sa pićima druge vrste. Naime, cijena inputa u proizvodnji domaćih destilata sedam puta je veća od proizvodnih inputa viskija, ili čak 15 puta veća nego cijena koštanja votke. To i te kako ujeiče na cijenu našeg prozvoda na polici neke trgovine u inozemstvu, pa bi šljivovica, na primjer, bila tri do pet puta skuplja od poznate globalne marke američkog viskija", objašnjava Miloš Škorić, direktor prodaje i marketinga rakije "gorda”.

Da bi se stvorila globalna potražnja za srpskom rakijom, kako kaže, nužna e direktna poticajna pomoć države proizvođačima. Zatim edukacija i razbijanje zablude kako je najbolje ono što iz kazana ode u drvenu bačvu i u njemu odleži par godina i dobije boju, a zapravo takvu rakiju, koja je tako primila makar 0,01 odsto druge organske primjese nitko na Zapadu neće kupiti, pogotovo po visokoj cijeni.

"To je, zapravo, najveća zabluda. Svi mi imamo nekog sa sela koji ima neku "dobru rakiju” koja se, naravno neprijavljena, prodaje najčešće za 500 do 800 dinara po litri, i kako onda ja kao proizvođač, kome samo trošarine i porezi prema državi iznose toliko, mogu prodati bocu za 2.000 dinara? Takva tradicionalna proizvodnja ubija mogućnost da se postigne konkurentna cijena i na domaćem tržištu", kaže Škorić.

Zanimljiv je i pokazatelj toga tko ipak srpsku regularnu rakiju pije u inozemstvu je i to što se ona najviše prodaje u SAD, Kanadi, Australiji i Austriji - gdje živi dijaspora iz zemalja bivše Jugoslavije.

"Da bi se potražnja za srpskom rakijom proširila na ostale nacije i tako poveća potražnja i prodaja, opet je nužan dugogodišnji nacionalni plan koji bi uključivao ozbiljan marketing i aktivnosti u vidu globalne promocije", zaključuje Škorić.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje