Miroslav Božić, savjetnik Uprave u VIRO grupi

Što nakon ukidanja zadnje proizvodne kvote na tržištu Unije?

Agrovijesti
mr.sc. Miroslav Božić, savjetnik Uprave, Viro tvornica šećera d.d. Fotografija: Goran Jakuš/PIXSELL
Nakon gotovo 50 godina primjene kvotnog sustava i proizvodnih ograničenja na tržištu šećera u EU dočekali smo da je i zadnji takav mehanizam uređenja domaćeg tržišta od 1. listopada ove godine otišao u ropotarnicu povijesti. Odluka je donesena još prije četiri godine, bilo je nekih pokušaja da se ovaj sustav proizvodnih ograničenja produži barem do isteka ovog proračunskog razdoblja Unije ali svi takvi pokušaji su u startu odbačeni. Razgovaramo o ovoj temi s Miroslavom Božićem koji je od ulaska Hrvatske u EU naš predstavnik u europskom udruženju šećerana CEFS čije je sjedište u Bruxellesu.

Kako će ukidanje kvota utjecati na domaću kao i na EU šećernu industriju?

Ukidanje europskih kvota na šećer događa se u vrijeme promjene trenda na globalnom tržištu. Nakon zadnje dvije godine deficita proizvodnje u odnosu na potrošnju, predviđa su da će tržišna godina 2017/18. ponovno donijeti višak globalne proizvodnje u odnosu na potrošnju. Tom će višku značajno doprinijeti i Unija s očekivanim porastom vlastite proizvodnje od oko 22%, a najviše Indija koja je nakon Brazila drugi svjetski proizvođač i gdje se očekuje porast u odnosu na prošlu godinu od oko 5,5 milijuna tona (25%). To znači da bi pad cijena šećera na europskom tržištu u idućoj godini mogao biti puno veći nego što se očekivalo samo zbog ukidanja proizvodnih ograničenja.

Dakle, kratkoročni su učinci prilično negativni na ukupnu europsku industriju šećera, pa tako i na sve tri naše šećerane. Iznimka su najkonkurentniji proizvođači s prinosima iznad 14-15 t šećera po hektaru kod kojih je unutarnja rezerva na ovaj cjenovni stres najveća. S druge strane, ukidanje dosadašnjih izvoznih ograničenja, jako je povoljna okolnost za europsku industriju. EU će umjesto neto uvoznika postati neto izvoznik. Premda s relativno skromnim udjelom u ukupnoj proizvodnji u EU (oko 1,2%), to ukidanje izvoznih ograničenja može biti prilika i za hrvatsku industriju s obzirom na postojeći manjak šećera u zemljama našeg okruženja veći od milijun tona u radijusu nekih 500-600 km. Pitanje je naravno u kojoj ćemo mjeri biti sposobni tu priliku i iskoristiti.

Šećerna repa

Poznato je da najveći dio svjetske proizvodnje i izvoza šećera otpada na trščani šećer za koji se uvijek govorilo da je puno jeftiniji od repnog šećera. Postoji li još uvijek problem globalne konkurentnosti europske industrije koja se oslanja na šećernu repu?

Da, točno je da je šećer proizveden od repe dugo zaostajao u globalnoj konkurentnosti ali su se stvari jako promijenile. Prije samo dva desetljeća je šećer proizveden od trske bio skoro dvostruko jeftiniji od repnog šećera i to kad uspoređujemo ponajbolje proizvođače šećera od repe i trske. Zadnjih par godina su ovi proizvođači praktički troškovno izjednačeni, prije svega zahvaljujući impresivnom porastu produktivnosti kod glavnih proizvođača repnog šećera u EU.

Odakle onda još uvijek percepcija o puno jeftinijem šećeru na svjetskim tržištima? Ta percepcija dolazi od iskrivljene slike o stanju na svjetskom tržištu za koju su glavna referenca burzovne cijene. Međutim, ta burzovna tzv. 'svjetska' cijena je zapravo rezidualna i nerealno niska cijena subvencioniranog šećera koju gotovo nikad ne nalazimo na bilo kojem od domaćih tržišta, čak ni kod glavnih izvoznika. U pozadini su raznolike mjere stimulacije domaćih proizvođača trščanog šećera, posebno u Brazilu, Indiji i Tajlandu. U Brazilu je to primjerice posredno preko subvencioniranja trske za proizvodnju etanola ali je to de facto stimulacija izvozne cijene šećera u zemlji koja sama čini više od 40% svjetskog izvoza.

Činjenica je da globalnom proizvodnjom dominira trščani šećer koji danas čini 4/5 svjetske proizvodnje. Više od 85% ukupne svjetske trgovine je sirovi trščani šećer koji se u pravilu u deficitarnim zemljama potom koristi kao sirovina u rafiniranju u bijeli šećer. Hrvatska je donekle iznimka jer je s proizvodnjom šećera suficitarna a rafiniranje trščanog šećera služi za dodatno korištenje kapaciteta, posebno važno u uvjetima dosadašnjih proizvodnih kvota za repni šećer.

Približavanje svjetske i europske cijene bilo je očekivano i tu nije ništa sporno, iako će kako sam naglaso biti negativnih posljedica. Međutim, za nas u Hrvatskoj vidim veći problem u određenom 'kanibalizmu' unutar same europske šećerne industrije u smislu iracionalnog ponašanja nekih od većih proizvođača koji su, kako se bližio datum ukidanja kvota, počeli nuditi šećer na europskom a i našem tržištu debelo ispod cijene koštanja. Takve tendencije zapravo nisu samo odraz na signale s tržišta nego i nervozni pokušaj osvajanja tržišnih udjela po svaku cijenu.

To nije dobra vijest za opstojnost manje konkurentnih europskih šećerane u koje se ubrajaju i sve naše šećerane. Međutim, ne vjerujem da takvo, u osnovi netržišno, ponašanje može duže potrajati jer bi tu onda bilo posla i za regulatorna tijela. No zaključio bih da će nakon ukidanja kvota, dugoročno, na tržištu EU biti puno manja razlika u odnosu na tzv. cijene na svjetskim tržištu jer će EU postati neto izvoznik, pri čemu će uvoz i rafiniranje trščanog šećera biti sve manje relevantni. Međutim, ne smije se ispustiti iz vida da je EU i nakon ukidanja kvota zadržala visoku carinsku zaštitu. To može biti zadnja linija obrane za europsku industriju, ukoliko bi se nastavio strmoglavi pad cijena na svjetskom tržištu kojemu upravo svjedočimo.

Može li se onda reći da će industrije koje troše šećer kao sirovinu biti na dobitku, primjerice konditorska industrija, koja je također naš veliki izvoznik?

Tako je. Učinak ukidanja kvota za šećer za industrije koje troše šećer, treba prije svega promatrati u kontekstu dugoročno manjih cijena njima važne sirovine. Međutim, europski pa i naši proizvođači konditorskih i ostalih proizvoda i do sada su nabavljali šećer po svjetskim cijenama za izvoz prerađevina na treća tržišta. Nema tu velikih tajni. Cijene šećera na unutarnjem tržištu Unije Komisija pozorno prati od 2006. i to uz obuhvat apsolutno svih 109 šećerana, što ne postoji ni za jedan drugi sektor. Uspoređujući prosječne mjesečne cijene u EU s burzovnim cijenama (referenca je burza u Londonu), utvrdio sam da je tijekom razdoblja prvih 10 tržišnih godina (do rujna 2015.) prosječno odstupanje iznosilo 219 eura u korist europskih cijena. Međutim zadnja 22 mjeseca, do zaključno srpnja ove godine za koje su dostupni ovi podaci, to prosječno mjesečno odstupanje je palo na svega 24 eura.

Premija za europski šećer s obzirom na njegovu visoku kvalitetu i dalje postoji ali je ona znatno smanjena. Za očekivati je da će zbog nižih cijena šećera, proizvodi industrije koja šećer troši kao sirovinu i na unutrašnjem tržištu Unije u određenoj mjeri pojeftiniti. No, kako je ipak riječ o proizvodima više dodane vrijednosti, te kako put do krajnjeg potrošača uključuje i sve moćniju i koncentriraniju maloprodaju na europskoj razini, to se u praksi ne mora dogoditi.

Unatoč trendu smanjenja potrošnje šećera na razvijenim tržištima, te intenzivnom traganju za supstitutima, činjenica je da još uvijek ne postoji nijedan drugi prirodni proizvod koji kao šećer može istodobno zadovoljiti višestruke potrebe prehrambene industrije u pogledu teksture, konzerviranja namirnica, fizičkog volumena i naravno jedinstvenog okusa.

Kampanja prerade repe je u punom tijeku, očekuje li naša industrija dobru godinu kao početak novog razdoblja bez proizvodnih kvota? Mogu li prinosi šećerne repe i digestija biti veći i koliko bi jedno i/ili drugo podiglo konkurentnost domaćih šećerana?

Stara narodna mudrost kaže – kao siješ tako ćeš žeti. To vrijedi i za repu koja je zahtjevna kultura. Očekuje se dobra kampanja, premda je na pojedinim usjevima plaćen danak suši i činjenici da mi repu gotovo uopće ne navodnjavamo. Što se tiče prinosa, ne samo da bi mogli - nego oni moraju biti veći! Konkurentnost i naše domaće industrije polazi od njive na kojoj se uzgaja repa. Ako je osigurano vrhunsko sjeme, provedena dobra prethodna priprema tla, poduzete pravodobne mjere zaštite tijekom vegetacije, te korištena primjerena agrotehnika kako bi prinosi bili što veći a repa u što boljoj kondiciji u vrijeme skidanja i dopreme u tvornicu na preradu – rezultat neće izostati. Rezultat kojem treba stremiti je prinos od najmanje 14-15 tona čistog bijelog šećera po hektaru. Struka je uvjerena da je to za naše uvjete dohvatljivo, posebice ako se u skladu s najavama iz Ministarstva riješi pitanje navodnjavanja.

Naravno, kao i za svaku proizvodnju na otvorenom, potrebno je i zrnce sreće u pogledu meteoroloških uvjeta da stvari završe onako kako su proizvođači zamislili. Međutim, za pitanje dugoročne konkurentnosti proizvodnje repe ključno je znanje. Šećerane u pravilu slijede konkurentnost proizvođača. Zato su šećerane sudbinski zainteresirane da učine sve što je u njihovoj moći kako bi proizvođači repe zadržali interes za proizvodnju i na održiv način povećavali i prinose i sadržaj šećera u repi. Rekao bih da je oboje jednako važno. Jedino to je jamstvo održivog rasta njihovih prihoda i zarade, čak i uvjetima očekivanih nižih cijena kako sirovine tako i finalnog proizvoda. Što prije to shvatimo to će svima biti bolje.

mr.sc. Miroslav Božić, savjetnik Uprave, Viro tvornica šećera d.d.
Hoće li sada kad su ukinute kvote doći i do promjene EU politike poticaja za repu?

Neće. Ta je politika utvrđena za razdoblje do kraja 2020. godine nakon čega se očekuje daljnja reforma Zajedničke poljoprivredne politike. Hrvatska je u skupini od 11 zemalja u EU u kojima se repu dodatno potiče proizvodno vezanim plaćanjima od ukupno 19 u kojima se repa proizvodi. S te strane smo zadovoljni ali ne možemo nikako biti zadovoljni razinom tih proizvodno vezanih plaćanja. Nedavno je i ministar Tolušić izrazio čuđenje što je neposredno prije njegovog dolaska za oko 22% smanjena omotnica za šećernu repu. To je uistinu teško opravdati. Ponajprije zbog toga što je šećer i nakon hrvatskog ulaska u EU ostao uvjerljivo najznačajniji hrvatski izvozni proizvod. Mnogi se iznenade kada im kažem da je vrijednost izvoza hrvatskog šećera skoro dvostruko veća od vrijednosti izvoza svih naših konditorskih proizvoda. Nema nikakve sumnje da je i jedno i drugo dobar put kako se postiže dodana vrijednost repe proizvedene na našim slavonskim njivama. Stoga vjerujemo da će se ovaj pogrešan potez oko poticaja za repu, čim prije to s motrišta EU propisa bude moguće – ispraviti kako je i najavljeno.

Uzmite za primjer našu sadašnju razinu vezanih plaćanja za repu i ostalih zemalja u EU koje imaju ovu potporu. Ne računajući Litvu koja je tek uvela plaćanja za repu Hrvatska je zajedno s Češkom čvrsto na začelju, s nominalno nešto manje od 300 eura/ha. Ostali imaju za oko 50% veću izravnu potporu, a tu posebno ističem Slovačku i Rumunjsku gdje je ova potpora čak dvostruko viša. Treba doduše priznati da naši proizvođači repe imaju veću ukupnu izravnu potporu u usporedbi s većinom navedenih zemalja. Naravno, riječ je o visokoj razini horizontalnih plaćanja koja uključuju osnovno i zeleno plaćanje, redistributivnu izravnu potporu za prvih 20 ha, te veći iznos plaćanja za mlade poljoprivrednike.

Pomalo paradoksalno, ali upravo snažan porast razine ovih horizontalnih plaćanja zbog, svake godine sve većeg pritoka novaca iz EU blagajne, najveća je prijetnja zadržavanju interesa za proizvodnjom repe gdje je zarada dokazano veća ali su veći i rizici. Sve je više glasova stručne i druge javnosti koji idu u prilog reformiranja ovakve europske politike izravne potpore. Ta politika nerazmjerno puno nagrađuje samo korisnike poljoprivrednog zemljišta, kojima je čak u interesu obavljati minimalnu aktivnost, uz što manje troškove i što manje stvaranje dodane vrijednosti. Osobno držim da je to postalo neodrživo i da će nakon 2020. doći do većih promjena te da bi Hrvatska trebala biti jedna od predvodnica tih promjena.

Kad već govorite o nekim 'nelogičnostima' Zajedničke poljoprivredne politike i nužnosti promjena, kako ocjenjujete nastojanja sadašnjeg povjerenika Hogana za snaženje uloge primarnih proizvođača - farmera, posebice u pogledu nepoštenih trgovačkih praksi.

Pozdravljam te njegove inicijative i osobno držim da poljoprivrednici, posebice mali, jesu ona najranjivija skupina i na neki način najslabija karika u lancu stvaranje vrijednosti u sektoru hrane. Ohrabruje što će se uskoro i Hrvatska, makar s velikim zakašnjenjem, pridružuti ogromnoj većini zemalja u EU koji su područje nepoštenih trgovačkih praksi uredili zakonom. Puno ih je koji misle da su ovakve inicijative zakašnjele. Međutim, ja se ne bih složio. Za prolivenim mlijekom ne treba žaliti. Treba se usredotočiti na ono što se danas može napraviti i na ono što se može popraviti.

U Hoganovom je mandatu nedavno donesena i to zasad jedino u sektoru šećera i odredba o podjeli vrijednosti (tzv. 'value sharing' klauzula). Riječ je o dobrovoljnoj odluci proizvođača šećerne repe i proizvođača šećera da u svojim ugovorima o isporuci ugrade i odredbu o podjeli dobiti ali i podjeli gubitaka u slučaju da prodajna cijena šećera ne bude mogla jamčiti pozitivan rezultat. Mi smo u VIRO grupi iskazali spremnost za ugradnjom takvih klauzula jer uistinu vjerujemo da to može dodatno osnažiti partnerstvo industrije i proizvođača repe. Rekao bih da su zasad naši proizvođači još dosta suzdržani u pogledu ovakvih oblika suradnje i zajedničkog dijeljenja i upravljanja rizicima što je jedna od okosnica buduće zajedničke politike Unije.

Dakako, mi razumijemo da je našim proizvođačima repe jednostavnije praviti planove uz zajamčenu otkupnu cijenu kako je to bila uobičajena praksa godinama u ovom sektoru. Međutim, nitko od nas neće moći ostati izolirani otok u našem sada europskom okruženju. Vjerujem da nas vrlo skoro očekuje ozbiljna i otvorena rasprava o ovom pitanju od kojeg ne treba uzmicati. Cijene repe u Hrvatskoj su bitno veće od cijene koju postižu naši konkurenti u EU i to je nepobitna činjenica. Moram reći da većina industrije koje je danas vrh konkurentnosti u EU, u dobroj mjeri to zahvaljuje i znatno nižoj proječnoj cijeni repe. Stoga nije blagonoklono primljen prijedlog Komisije o izvješćivanju u sektoru šećera nakon ukidanja kvota na način da se objavljuju prosječne cijene repe po zemljama članicama. Hrvatskoj to apsolutno odgovara.

Povjerenik Hogan je u srpnju ove godine imenovao Promatračko tijelo za sektor šećera i izoglukoze u kojem je okupio 15-ak predstavnika europskih proizvođača repe, proizvođača šećera, te raznolike industrije koja troši šećer i trgovaca šećerom. Čast mi je što sam u strogom selekcijskom postupku uvršten u rad tog savjetodavnog tijela DG AGRI, što je na neki način i potvrda važnosti ove grane za naše gospodarstvo. Jedna od glavnih zadaća je promatrati događanja u cijelom vrednosnom lancu, posebice u kontekstu ukidanja proizvodnih kvota kako bi se po potrebi na razini EU moglo djelovati, ukoliko okolnosti budu tako zahtijevale.

 

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje