Hrvatska agencija za hranu

Svaki građanin Hrvatske prosječno godišnje baci 70 kilograma, a svi skupa 309.000 tona hrane

Agrovijesti
Andrea Gross-Bošković dipl. ing. preh. teh., ravnateljica HAH-a Fotografija: Hrvatska agencija za hranu
Na globalnoj razini godišnje se baci i izgubi hrane vrijedne 940 milijardi dolara, a procijenjeno je kako se u nas po glavi stanovnika baca oko 70 kilograma hrane. Kako to spriječiti, kakva je sigurnost hrane koju konzumiramo i kako bolje zaštiti tržište i potrošače od hrane loše kvalitete razgovarali smo s Andreom Gross-Bošković, ravnateljicom Hrvatske agencije za hranu

FAO je upravo objavio podatke o bacanju hrane u svijetu. Govori se o 940 milijardi dolara godišnje na globalnoj razini. Kakve su procjene za Hrvatsku?

Evidenciju o količinama otpada u Hrvatskoj pa tako i otpada od hrane vodi Agencija za zaštitu okoliša. Prema podacima koje je predočila na konferenciji povodom obilježavanja Svjetskoga dana hrane 2014. godine, koja se odvijala pod geslom „Kako smanjiti gubitke i bacanje hrane od polja do stola“, ona iznosi 309 000 tona godišnje, što je oko 70 kg po stanovniku.

Međutim, značajno je veći problem to što još nije razvijena svijest o odvajanju otpada kako bi ga se moglo reciklirati, odnosno iskoristiti u svrhu goriva, komposta ili slično, a to se odnosi jednako na otpad porijeklom iz kućanstava, iz industrije ili poljoprivredne proizvodnje.

Potrebni su dodatni napori i ulaganja u produbljivanju svijesti o važnosti razdvajanja otpada i odvajanja prehrambenoga otpada, što je veliki problem u prehrambenoj industriji. Osim toga, ne postoji ni potrebna infrastruktura, poput kompostana ili skupljališta otpadne hrane, koja bi pratila taj porast svijesti i pomak u ponašanju u smjeru odvajanja prehrambenoga otpada...

Sukladno svemu navedenome, ovakvi brojevi, iako pogubni, nažalost nisu nimalo iznenađujući...

U kojem segmentu hrana u Hrvatskoj najviše propada i baca se, je li to ona čiji je rok trajanja istekao u trgovinama ili hrana koju potrošači kupuju u prevelikim količinama, a ne potroše ju?

Otpad nastaje duž cijelog lanca od polja do stola. Zakonom o poljoprivredi i Pravilnikom o doniranju hrane učinjeni su prvi koraci u rješavanju ovoga problema, ali jedan zakon ili pravilnik ne može riješiti kompleksnu problematiku te je nužno uključivanje svih dionika (proizvođača, potrošača, struke) kako bismo došli do konačnog cilja - smanjenja otpada od hrane.

Hrvatska agencija za hranu prepoznala je važnost ove problematike, a iako nam to nije u primarnoj nadležnosti, aktivno smo se uključili u borbu za smanjenje te vrste otpada. Tako je, primjerice, u organizaciji HAH-a hrvatskoj industriji predstavljen model prisutan na francuskom tržištu, jednoga poznatog trgovačkog lanca koji je napravio iznimno uspješnu marketinšku kampanju. Glavni akteri bili su „nesavršeno“ voće i povrće, a postigla je zapanjujući porast prodaje takvih proizvoda koji se inače otpisuju i završavaju u smeću.

Također putem svih komunikacijskih kanala neprestano apeliramo na potrošače  da prepoznaju razliku između dvije temeljne vrste roka trajanja, upravo kako bismo spriječili bacanje hrane označene rokom „upotrijebiti do“, koje  nekada nije nužno.

Sa stilom i načinom života značajno su se promijenile i prehrambene navike. Posebno želim naglasiti i to moramo imati na umu - uz otpad od hrane neizbježno se gomila i otpad od ambalaže u koju je pakirana. Ponajbolji primjer su rast tržišta vode u bocama i njezine konzumacije koja je također vezana uz promjene načina života i prehrane, a značajno se promijenila u zadnjih nekoliko desetljeća pa i količine otpadne plastične ambalaže prekomjerno rastu. Nadalje, zbog promjena životnoga stila sve je više pakirane i industrijski proizvedene hrane koju gomilamo, ne potrošimo i od nje, kao i od njene ambalaže, stvaramo dodatni otpad. Sve to upućuje na ozbiljnu potrebu promjene svijesti i osiguranja uvjeta za smanjenje količina otpada, kako od hrane, tako i od ambalaže.

Što se sve čini da se u nas baca manje hrane?

Prije svega, bilo je potrebno problem identificirati. To je učinjeno te je dovelo do izrade prijeko potrebnoga zakonodavnog okvira. Slijede kontinuirana edukacija, suradnja svih institucija koje su uključene u ova pitanja, osiguranje sredstava za provođenje mjera, nadzor provedbe te korekcije gdje se pokažu potrebnim.

Imam dojam kako je u rješavanju ovakvih kompleksnih pitanja najčešći problem nedovoljna koherentnost u postupanju. Međutim, problem uspješno rješavaju zapadne zemlje, stoga ne treba izmišljati toplu vodu, nego slijediti i implementirati već postojeće standardne procedure ... Vjerujem da idemo u tome smjeru...

Koliko su potrošači u Hrvatskoj danas sigurni kada je riječ o hrani? Koja je razlika između kvalitete i zdravstvene ispravnosti? Govori se kako kupujemo staro zamrznuto meso, proizvode koji sadrže GMO (iako to nitko službeno ne želi priznati) ako ne GMO proizvode onda meso koje se uvozi a životinje su hranjenje sojinom sačmom koja sadrži GMO. Što je istina i koliko smo sigurni kao potrošači?

Sigurnost hrane u RH je uređena regulativom Europske unije, a njenu pravilnu provedbu osigurava niz zakona i pravilnika koji jamče visoku razinu sigurnosti. U sustavu nazvanom „od polja do stola“ ili „od farme do vilice“, odgovornost za sigurnost hrane je proširena te podijeljena između više subjekata u prehrambenome lancu. Svaki je odgovoran za svoj dio te mora svojim postupcima osigurati ispravan proizvod za sljedeću kariku u lancu. Neovisno o samokontroli koju provode subjekti u poslovanju s hranom, na državnoj se razini provodi kontrola podijeljena između više institucija.

Godinama je naglasak bio isključivo na zdravstvenoj ispravnosti tj, sigurnosti hrane no ona je danas nužnost stoga se u posljednje vrijeme sve više okreće ka provjeravanju kvalitete hrane, koja je nekada bila promatrana isključivo kao dodana vrijednost hrane, najčešće povezana s cijenom proizvoda.

Danas, u razdoblju reformulacije proizvoda i pod utjecajem zahtjeva za zdravijom i kvalitetnijom prehranom, kvaliteta se ne može promatrati u tako uskome kontekstu. Hrana na hrvatskome tržištu, uz zahtjeve sigurnosti i označavanja, mora udovoljavati i zahtjevima kakvoće propisanima regulativom Europske unije. Na tržištu ima hrane različite kvalitete, a potrošači ponekad teško mogu izabrati proizvod kakav žele. Zbog toga su potrebni kontinuirana edukacija i pružanje boljih i razumljivijih informacija o prehrambenim proizvodima.

Andrea Gross-Bošković dipl. ing. preh. teh., ravnateljica HAH-a
I na sastancima Savjetodavnoga vijeća EFSA-e, čiji sam član, dotičemo se ovih pitanja, mada ona još uvije nisu službeno formulirana na taj način, međutim držim kako će se to nesumnjivo dogoditi.

Često se govori kako se uvozna hrana slabo kontrolira. Mnogo uvozimo, a malo je inspektora i tzv. monitorniga pa to omogućava manipuliranje, što se često vidi na nekim proizvodima poput maslinova ulja koje često nije pravo ulje. Nedavno su i hrvatski vinari ukazali kako je vino koje se u nas prodaje jako jeftino zapravo vino sumnjive kvalitete. Koja je uloga Hrvatske agencije za hranu i što može napraviti kako bi se sve ove sumnje otklone?

Važno je istaknuti - HAH je mali kotač u velikome sustavu „sigurnosti hrane“ i ne može preuzeti potpunu odgovornost, ali može i treba biti „trn“ koji će bocnuti i potaknuti na reakciju kada i koga treba. Temeljna HAH-ova zadaća je procjena rizika od bolesti prenosivih hranom. Prije svega prikupljamo podatke o opasnostima porijeklom iz hrane te o prehrambenim navikama, koji su potrebni za procjenu rizika.

 

Različitim modelima analize podataka mogu se dobiti i druge informacije o kojima obavještavamo nadležne institucije za nadzor sigurnosti i kvalitete hrane. Osim toga, informiramo i educiramo potrošače i proizvođače te sve subjekte vezane za poslovanje s hranom. U okviru međuinstitucionalne suradnje dužni smo omogućiti bolji protok informacija i povezanost svih dionika u sustavu sigurnosti hrane.

Nedavno ste najavili i istraživanje razlike pojedinih proizvoda koji se prodaju u nas ili u drugim zemljama EU. Često se govori kako se isti brendovi proizvode s različitiim sastojcima i potpuno su drugačiji, naprimjer čokolade, mlijeko, meso... Kako će se istraživanje provoditi i kada će biti gotovo?

Pokrenuto je na inicijativu europarlamentarke Biljane Borzan koja je potaknuta sličnim ranije provedenim istraživanjem u Češkoj i još nekim istočnoeuropskim zemljama, ali i izravnim pritužbama naših potrošača.

Rezultati tih istraživanja pokazali su da isti proizvodi za zapadno i istočno tržište imaju poneke razlike, ali neki čak tolike da su, ustvari - prijevare potrošača. Na upit o različitoj kvaliteti istih (često čak i skupljih proizvoda) na tržištima novih zemalja EU očitovanje Europske komisije ide u smjeru kako je važno da su proizvodi sigurni tj da nisu opasni po zdravlje, a njihove moguće razlike u kvaliteti ne propituje tj. ostavlja proizvođaču na volju. Naše stajalište je: riječ je o očitoj nejednakosti građana starih i građana novih članica te se Hrvatska agencija za hranu odlučila aktivno uključiti u ovaj dalekosežno značajan projekt.

U tijeku je veliko istraživanje na reprezentativnom uzorku hrvatskih građana kojima ćemo dati priliku izabrati proizvode koji će biti testirani u drugoj fazi projekta, koja počinje ujesen. Očekujemo i rezultate koji će biti vrijedni pokazatelji percepcije i navika potrošača te njihovih sklonosti glede izbora i kupovine hrane, kao i sastava hrane, odnosno smjernica u vezi s prehranom.

Ujesen, dakle, počinje testiranje odabranih proizvoda, a mogu jamčiti da će sve biti odrađeno krajnje transparentno i sve će faze projekta biti pravovremeno predstavljene zainteresiranoj javnosti.

Koliko je siguran sustav RASFF koji se primjenjuje u EU i kako funkcionira?

Brzi sustav za hranu i hranu za životinje (Rapid Alert for Food and Feed – RASFF) alat je Europske Komisije kojim se komunicira u vezi s hranom ukoliko je detektiran određeni rizik, kako bi se ona uklonila sa tržišta. Obavijesti se šalju zemljama članicama elektronskim putem, preko nacionalne kontakt-točke (NKT), a koja je  smještena u Ministarstvu poljoprivrede, u Upravi za veterinarstvo i sigurnost hrane.

NKT potom, putem svojih kontakt-točaka (KT) komunicira na nacionalnoj razini. KT uključuju inspekcijske službe koje su nadležne za nadzor i kontrolu na terenu te HAH koji je zadužen za inicijalnu procjenu rizika, na zahtjev NKT-a. Incijalna procjena rizika je, ustvari, kratka procjena rizika u vezi s konkretnim proizvodom, koju smo dužni načiniti u roku tri sata, stoga i mi, kao i sve ostale KT i NKT, imamo stalno dežurstvo, 24 sata u danu, 7 dana u tjednu.

Sustav funkcionira na nacionalnoj razini i ukoliko hrana koja predstavlja rizik za zdravlje potječe iz Hrvatske šalje se informacija EK-u i ostalim zemljama članicama.

Temeljem podataka službenih kontrola zasad možemo reći da je Hrvatska i nadalje zaštićena od uvoza GM hrane.

Nije to jedini alat kojim se koristi EK, postoje i alati za praćenje neprehrambenih proizvoda (RAPEX) te živih životinja (TRACES) itd., koji pomažu sigurnosti i unapređenju sustava. Na brojne objave u RASFF sustavu ne treba gledati negativno, stječući dojam kako su one signal kako je na tržištu puno proizvoda koji su rizični. Naprotiv, one, usuđujem se reći, govore o kvalitetnoj kontroli, dobroj komunikaciji i prije svega toliko potrebnoj transparentnosti, a rezultat je to što najveći dio tih proizvoda, ustvari, nikada ne dođe do potrošača.

Naglašavam - potpuna sigurnost ne postoji, ali je zadaća svih nas u sustavu svesti taj rizik na najmanju moguću mjeru.

Jesmo li "GMO free" zemlja? Moguće je otići u Mađarsku, kupiti sjeme GMO, posaditi ga i zagaditi okoliš. Ako inspekcije to ne otkriju mi zapravo imamo GMO iako to ne želimo priznati?

Pitanje GM hrane i genetički modificiranih organizama vrlo je složeno. Službeno stajalište RH je da je Hrvatska "GM slobodna zemlja". No - što to doista znači? Sporazumom o pridruživanju Republike Hrvatske u Europsku uniju Republika Hrvatska je u potpunosti transponirala cjelokupno zakonodavstvo u području hrane pa tako i cjelokupno zakonodavstvo u području GM hrane i GM hrane za životinje.

U ožujku prošle godine na razini EU donesena je Direktiva (EU) 2015/412/ koja članicama omogućuje ograničenje ili zabranu uzgoja GMO na njihovu državnome području pa je stoga Ministarstvo zdravlja, u suradnji sa nacionalnim znanstveno-stručnim tijelima, predložilo izmjenu važećega Zakona o GMO-u, čime će se stvoriti pravni temelj implementacije i mogućnosti provedbe odredaba predmetne direktive.

Paralelno s tim središnje je tijelo državne uprave nadležno za poljoprivredu započelo razradu ciljeva i mjera za ograničavanje ili zabranu kultivacije GMO-a i/ili skupine GMO biljnih kultura, a u vezi s trenutnim i budućim interesima Republike Hrvatske.

Službena je kontrola GMO-a u hrani na području Hrvatske organizirana u skladu s podjelom nadležnosti između nadležnih tijela Ministarstva poljoprivrede i Ministarstva zdravlja. Najvažnije je obvezno uzorkovanje hrane u skladu s EU smjernicama o uzorkovanju hrane, kao i njezino analiziranje na prisutnost GMO-a. Vrše se inspekcijski nadzori hrane za njezina uvoza i unosa u Hrvatsku, u skladu s odlukama EU, koje se odnose na uvoz hrane iz trećih zemalja.

Plan Programa praćenja GMO-a u hrani biljnog i životinjskoga podrijetla obuhvaća praćenje hrane koja potencijalno sadrži GMO i/ili je proizvedena iz GMO-a. To su proizvodi na bazi soje, kukuruza, uljane i šećerne repe, lana i riže.

Temeljem podataka službenih kontrola zasad možemo reći da je Hrvatska i nadalje zaštićena od uvoza GM hrane.

Namjernog uvođenja GMO-a u okoliš u svrhu znanstvenih istraživanja, u vidu pokusnih polja, u Hrvatskoj nije bilo jer je važećim Zakonom o GMO-u onemogućena kultivacija GMO-a u nas, a samim time RH ne posjeduje podatke u vezi s učincima GMO-a na hrvatski okoliš pa tako i na zdravlje ljudi i životinja, iz prve ruke.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje