Tjedni komentar

Tko će nas hraniti u budućnosti – dug put do suvereniteta hrane?

Agrovijesti
Afrika, poljoprivreda Fotografija: Pixabay
Stručnjaci procjenjuju da nema razloga biti optimističan u vezi s predstojećim problemima. Potrebno je smanjiti otpad i usmjeriti naše financijske resurse na jačanje seoske mreže hrane, razmišljati o klimatskim promjenama i osigurati suverenost u proizvodnji hrane. Prošle godine, na dvije spomenute neovisne konferencije razmatrala su se različita rješenja problema

Industrijski lanac hrane koristi najmanje 75 posto poljoprivrednog zemljišta širom svijeta kako bi nahranio jedva 30 posto svjetske populacije. Nasuprot tome, više od 500 milijuna seoskih farmi širom svijeta koristi manje od 25 posto zemlje kako bi hranili 70 posto čovječanstva. Jedan je to od ključnih zaključaka u izvještaju Tko će nas hraniti? (Who Will Feed Us?) koji je tijekom prošle godine dostavljen tvorcima politike u svijetu koji su sudjelovali na dvije ključne konferencije o poljoprivredi i klimi u u Rimu i Bonnu.

Akcijska grupa za Eroziju, Tehnologiju i Koncentraciju je kroz ovaj izvještaj dala izvorne podatke o značaju seoskih sustava hrane i stvarnih ekonomskih, ekoloških i društvenih troškova industrijske poljoprivrede. Međutim, kako tvrde, “seoska poljoprivreda kao osnovni način opskrbe” nije konačno rješenje. To znači da bi se poljoprivreda, zbog klimatskih promjena, u budućnosti morala prilagoditi uvjetima uzgajanja koje svijetu nisu poznata već tri milijuna godina.

Stručnjaci procjenjuju da nema razloga biti optimističan u vezi s predstojećim problemima. Potrebno je smanjiti otpad i usmjeriti naše financijske resurse na jačanje seoske mreže hrane, razmišljati o klimatskim promjenama i osigurati suverenost u proizvodnji hrane. Prošle godine, na dvije spomenute neovisne konferencije razmatrala su se različita rješenja problema. Tako je sredinom listopada, Komitet UN za svjetsku sigurnost hrane, održao svoj godišnji sastanak u Rimu, alarmirajući da se broj gladnih ljudi na planeti povećao za 40 milijuna u proteklih godinu dana, uglavnom zbog direktnih i indirektnih utjecaja klimatskih promjena. U međuvremenu, godišnja Konvencija UN o klimatskim promjenama – COP23 održala se u Bonu, a prioritet na agendi bila je potreba za smanjenjem emisije plinova koji izazivaju efekt staklenika.

Sigurnost hrane ili klimatska sigurnost?

Dakle, ono što su delegati u Rimu smatrali za problem je sigurnost hrane, dok su delegati u Bonu ipak smatrali da je problem klimatska sigurnost. Rješenje za suverenost hrane i klimatske sigurnosti je da se demontira globalni industrijski agro-prehrambeni sustav (industrijski lanac hrane) i da država da više prostora već rastućoj i otpornoj ”seoskoj mreži hrane”, međusobno povezanoj mreži malih farmera, stočara, lovaca i sakupljača, ribara i urbanih proizvođača koji, kako istraživanja pokazuju, hrane veći dio populacije. Svjetski stručnjaci ističu kako nema razloga biti optimističan u vezi s predstojećim problemima jer svijet mora smanjiti otpad i usmjeriti svoje financijske resurse na jačanje seoske mreže hrane, razmišljati o klimatskim promjenama i osigurati suverenost u proizvodnje hrane.

Iz svega gore navedenog vidljivo je kako je globalna poljoprivreda na velikom raskrižju u kom smjeru dalje treba ići. Neke procjene govore da će do 2050. godine ljudska populacija brojiti gotovo devet milijardi, što će zahtijevati i drukčiji pristup proizvodnji hrane, ali i prehrani. Procjenjuje se da će se do 2050. proizvoditi milijarda tona žitarica više nego danas, a analitičari smatraju kako će se poljoprivredne površine morati povećati na 70 milijuna hektara, no činjenica je da se količina raspoloživog poljoprivrednog zemljišta ne povećava, već se smanjuje zbog širenja gradova, tako da već danas poljoprivredni stručnjaci savjetuju promjenu tehnologije poljoprivredne proizvodnje.

Primjerice, tzv. multiple cropping - uzgoj više usjeva na istoj površini u jednoj sezoni - omogućuje da se uzgajaju usjevi i ostvaruje proizvodnja kao da je raspoloživog obradivog zemljišta čak 140 milijuna hektara, no ovako intenzivna proizvodnja kao i očite klimatske promjene zahtijevaju i navodnjavanje, te nužne promjene u načinu prehrane koje će uključivati smanjenje ukupne konzumacije mesa. Naime, iako potražnja za hranom raste 11 % godišnje, s druge strane, trećina ukupno proizvedene hrane u svijetu se baca. Dostupnost hrane te sigurnost strateško je pitanje u svim državama svijeta, zbog čega su nužne promjene u poljoprivrednoj proizvodnji koje uključuju nove i moderne tehnologije te dugoročne strategije edukacije stanovništva o pravilnoj i održivoj prehrani.

Gdje smo mi u svjetskim previranjima?

Prije dva tjedna na Savjetovanju o zaštiti bilja u Opatiji, stručnjaci s područja agronomije iznijeli su dramatične pokazatelje kako EU zbog sve strožih pravila uporabe raznih sredstava za zaštitu bilja i pesticida, polako kaska za brzorastućim agrarnim državama. Naime, zbog sve manje dozvoljenih sredstava za zaštitu bilja, u EU poljoprivredi pojavljuje se sve više bolesti, štetnika, što za posljedicu ima pad prinosa, velike štete u proizvodnji, te u konačnici i ogromne gubitke u dohotku poljoprivrednika. U Hrvatskoj je to postalo još izraženije i dramatičnije.

Dok svijet vodi raspravi treba li budućnost globalne poljoprivrede graditi na suverenosti u proizvodnji hrani i povećanju prinosa, ili očuvanju prirode, Hrvatska, se u svemu tome još nije odredila i uglavnom prepisuje pravila koja postavlja EU ne vodeći računa o našim potrebama i tome kakvu poljoprivredu mi želimo. Trebaju li nam mali proizvođači ili veliki sustavu te koje proizvodnje treba forsirati nešto je što i dalje nismo definirali. Zbog toga su nam rezultati gotovo i svim proizvodnjama sve lošiji, a postali smo uvoznica za čak preko 45 posto potreba za hranom i poljoprivrednim proizvodima. Isto, tako, za razliku od podataka s početka teksta, naši podaci govore da je vrijednost otkupa i prodaje poljoprivrednih proizvoda u primjerice 2016. iznosila 7,06 milijardi kuna, od čega je vrijednost prodaje iz vlastite proizvodnje poslovnih subjekata (tvrtke i obrti) iznosila čak 4,45 milijardi kuna ili 63,1%, dok je vrijednost otkupa od obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava iznosila 2,6 milijardi kuna ili 36,9%. Iako imamo preko 160.000 malih poljoprivrednih gospodarstava njihova je efikasnost još uvijek niska u odnosu na ono što je trend u svijetu zbog čega je važno otvoriti pitanja kako potaknuti da više proizvodimo i pokušamo u budućnosti ostvariti prehrambenu suvrenost.

Miroslav Kuskunović

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje