Tjedni komentar

Treba li zemlju uzeti Agrokoru i dati je seljacima i hoćemo li tako biti konkurentniji

Agrovijesti
Žetva u Belju Fotografija: Belje d.d.
Možeš li Agrokorova poljoprivreda biti uspješna bez poljoprivredne zemlje? Hoćemo li kroz davanje zemlje nekim budućim vlasnicima tvrtki iz sustava Agrokor, dati i „svetu hrvatsku zemlju“ u ruke mrskih stranaca, iako se sve vlade zaklinju kako zemlju i vodu stranci neće moći dobiti. I konačno, tko će u nekom budućem procesu privatizacije ili restrukturiranja Agrokora, htjeti kupiti poljoprivredne tvrtke iz sustava, koje nemaju zemlju? Koja je vrijednost Belja, Vupika, PIK Vinkovci bez zemlje?

Velika prašina digla se proteklih dana oko državnog poljoprivrednog zemljišta koje obrađuje koncern Agrokor i sastanka koji je održan u Ministarstvu poljoprivrede, a na kojem se pokušalo uvjeriti i „nagovoriti“ načelnike općina da priznaju „status quo“ kada je riječ o zemlji koju trenutno u zakupu i koncesiji imaju poljoprivredne tvrtke Agrokora. Iako je novi zakon propisao da su JLS ti koji trebaju izraditi nove programe za podjelu državne zemlje na svom području. Ovaj pokušaj Ministarstva poljoprivrede, naišao je na otpor čak i dijela načelnika vladajućeg HDZ i ponovo pokazao, da i ovaj model i novi Zakon po kojem se državno poljoprivredne zemljište želi podijeliti očito opet nije dobar i vjerojatno ćemo vrlo brzo doživjeti neke njegove izmjene.

Sastanak u Ministarstvu poljoprivrede postao je kamen spoticanja i kao da je u zamku uvukao ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića, koji je svoj zakon prošle godine prikazao kao jedan od najboljih do sada, koji je trebao biti okrenut malim proizvođačima – OPG-ima, stočarima koji imaju stoku a nemaju zemlju, a znamo da nam je stočarstvo na izdisaju, mladim poljoprivrednicima i sl. I onda se samo nakon nekoliko mjeseci pojavila informacija da se načelnike općina želi nagovoriti da stave svoj potpis na dokument kojim bi tvrtke iz sustava Agrokor – a radi se o Belju, PIK Vinkovci, Vupiku, koji prema nekim procjenama obrađuju oko 35.000 hektara državne zemlje, nastavile obrađivati državno poljoprivredno zemljište, u potpuno novim okolnostima u kojem se ne zna tko će biti vlasnik Agrokora i kakva će biti njegova daljnja sudbina.

Možeš li Agrokorova poljoprivreda biti uspješna bez poljoprivredne zemlje? Hoćemo li kroz davanje zemlje nekim budućim vlasnicima tvrtki iz sustava Agrokor, dati i „svetu hrvatsku zemlju“ u ruke mrskih stranaca, iako se sve vlade zaklinju kako zemlju i vodu stranci neće moći dobiti. I konačno, tko će u nekom budućem procesu privatizacije ili restrukturiranja Agrokora, htjeti kupiti poljoprivredne tvrtke iz sustava, koje nemaju zemlju? Koja je vrijednost Belja, Vupika, PIK Vinkovci bez zemlje? Kolika se vrijednost ukupne hrvatske poljoprivredne proizvodnje ostvaruje kroz ovaj sustav, te zbog čega bi se sada zemlja opet usitnjavala i dijelila po novim kriterijima, koji će samo utjecati na daljnji pad proizvodnje.

Jako je puno pitanja na koje nitko u državi nema odgovor i opet smo se podijeli na velike i male, tvrtke i OPG, ratare i stočare, JLS i državnu upravu...I sve to u trenutku kad se Hrvatska poljoprivreda nalazi u takvom stanju da neki procjenjuju kako je zapravo na svom izdisaju..

Hrvatska poljoprivreda na povijesnom mimimumu

Zakon o poljoprivrednom zemljištu

Hrvatska poljoprivreda je na svom povijesnom minimumu, posebno se to odnosi na stočarstvo i mljekarstvo. Aktualna Vlada donosi zakone koji se ne provode, a najnoviji slučaj provedbe Zakona o poljoprivrednom zemljištu pokazao je kako ovakav način vođenja poljoprivredne politike ne vodi nigdje. Od tri obroka u Hrvatskoj dva su iz uvoza, a iako smo uložili ogromne novce, proizvodnja nam je manje za 40 posto odnosno za pet milijardi kuna u odnosu na prije deset godina. Postali smo zemlja ovisna o uvozu hrane i pitanje je što bi nam se moglo dogoditi da dođe do velikih globalnih poremećaja na tržištu hrane. Ovako je nedavno dramatično upozorio Vladimir Margeta predsjednik Udruge OPG-a Hrvatske Život. Ova udruga, za sebe tvrdi da je najbrojnija u Hrvatskoj, pa bi njihove apele i poruke trebalo uvažavati i smatrati ozbiljnim.

Nedavno je o problemima u provedbi Zakona održan i okrugli stol, a u zanimljivoj raspravi se pokazalo kako su svi - i veliki i mali, nezadovoljstvo zakonom. Većina se složila da je zakon donio neizvjesnost dosadašnjim korisnicima koji su pokrenuli svoje proizvodne procese investicijama, ušli u EU fondove, u kredite i zaposlili ljudi. Svi su pozdravili želju Vlade da se zemlja da stočarima koji su bili zapostavljeni, kao i mladim poljoprivrednicima, no kako su naglasili predstavnici vodećih poljoprivrednih tvrtki morat će se razmisliti što dalje i prilagođavati procesima koji dolaze jer će nedostatak zemljišta prouzročiti smanjenje radne snage i zaustavljanje investicija, što će dovesti do daljnjeg smanjenja proizvodnje.

A upravo su tvrtke posebno zabrinute iako su nositelji preko 50 posto vrijednosti poljoprivredne proizvodnje, a imaju manje od 10 posto zemlje. Saša Breznik, predsjednik Uprave PP Orahovica, je primjerice objasnio kako su oni zaustavili sve investicije i čekaju rješenje sudbine koja im prijeti gubitkom 25 posto zemljišta. Plan im je bio u sljedeće dvije-tri godine investirati oko 27 milijuna kuna različitih projekta, no postavlja se pitanje kako će organizirati proizvodnju s ograničenjem od 50-70 hektara. Breznik je zato postavio pitanje koja je strategija ovog zakona.

S druge strane i proizvođač Jakša Liović iz Donje Bebrine koji zapošljava 20 osoba na svojoj farmi, od 60-70 ha koje obrađuje uspio je, kako kaže, stvoriti pet-šest milijuna kuna, a sada mu prijeti opasnost da ostane bez dijela zemlje. Kod nas je načelnik općine propisao maksimu od 65 hektara, ali Vijeće je to poništilo i donijelo odluku o maksimalno 30 hektara. A u Vijeću su tri umirovljenika, dva studenta i dvije osobe koje rade u javnim službama. Oni od poljoprivrede znaju samo da je trava zelena – kazao je Liović koji se isto upitao kako će naš poljoprivrednik biti konkurentan s 30 hektara zemlje.

I končano ova stalna previranja oko državne zemlje, a valja ponoviti kako smo da sada imali 16 ili 17 različitih zakona, samo nas udaljavaju od onoga što je najvažnije. Kako biti konkurentan i proizvoditi dovoljno hrane za sebe, a ne biti ovisan o uvozu. A o iseljavanju i bijegu mladih sa sela da i ne govorimo.

Miroslav Kuskunović

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje