Tjedni komentar

U Hrvatskoj svi se zaklinju u domaće voće i povrće, ali kupuju ono iz uvoza

Agrovijesti
Otvorena prva GoGreen tržnica u Zagrebu Fotografija: Davor Višnjić/PIXSELL
Nalazimo se u apsurdnoj situaciji jer voćari podižu nasade samo zbog poticaja, posebice onih ekoloških. Tako danas imamo najviše nasada oraha, čak 6697 ha, dok je pod lijeskom 4807 hektara. I to su većinom eko nasadi za koje se dobiva i do 8000 kuna potpore, a proizvodnje nema, na tržištu se ne mogu naći dovoljne količine oraha i lješnjaka unatoč velikim površinama.

Nekontrolirani uvoz voća i povrća, krivo deklariranje, niske otkupne cijene dio su velikih problema na koje godinama upozoravaju čelnici različitih hrvatskih poljoprivrednih udruga. Redovito kad krene sezona domaće proizvodnje krenu i kritike kako su police trgovačkih lanaca prepune uvozne robe koja s nižom cijenom i lošijom kvalitetom uništava domaće proizvođače.

I krivica je uvijek i samo na uvozu, a rijetko kada smo čuli malo samokritike - kako to da su cijene domaćih proizvoda u pravilu uvijek veće od uvoznih. Nismo čuli ni to zašto Hrvati, koji tako vole svoju državu i tvrde da vole hrvatske proizvode ipak u trgovini posežu za uvoznom robom.

Jagode iz Grčke pune pesticida

Marmolada jagode

Tako smo ovih dana čuli da su jagode iz Grčke pune pesticida, da se uvozi mladi krumpir iz Egipta koji uopće nije mladi krumpir, pa tako redom po raznim vrstama voća i povrća i zemalja iz kojih se uvozi. Sezona voća i povrća je već krenula, a mediji su kao i svake godine prepuni analiza zbog čega je to tako. I tako godinama. Nitko ozbiljno ne želi reći da nešto ne štima u cijelom sustavu jer je očito da proizvodimo sve manje, a kad manje proizvodimo tu robu želimo skuplje prodati i zaraditi. A kad nemamo svoje robe onda uvezemo pa „prevarimo“ potrošača tako da često deklariramo kako se radi o domaćim proizvodima.

Kad hrvatski potrošač, skromnog novčanika, uđe u neku trgovinu, pogleda cijene i vidi da su uvozne jagode u trgovini jeftinije od onih koje se nude na štandovima po Zagrebu on ipak kupi uvozno. Jer da ne kupujemo uvozno ne bi se uvozilo niti prodavalo. I tu država ne može ništa. Ona samo može davati sve više poticaja, davati silne novce kroz program ruralnog razvoja, no nitko ne želi otvoreno progovoriti o tome koliki su nam prinosi i koliko mi to stvarno proizvodimo, po kojoj cijeni i zašto su drugi uvijek jeftiniji od nas.

Ne upozoravamo da je domaće voće i povrće možda ipak za potrošače preskupu, pa kad trgovci naprave svoju kalkulaciju procjene da im je jeftinije posegnuti za krastavcima iz Albanije, rajčicama i jagodama iz Španjolske, krumpirom iz Egipta i sl. Na hrvatskim je potrošačima da kažnjavaju trgovce i uvoznu robu, a nagrade domaće proizvođače, ali oni to očito ne čine. Ako se kupuje uvozno onda se to zove tržište i to ono slobodno za koje smo toliko borili. A sada smo dio zajedničkog tržišta EU što vrlo često želimo zaboraviti.

Agro nacionalizam ili licemjerje

Krumpir

Država može pojačati inspekcije i više kontrolirati, ali je pitanje koliko je naš „agro nacionalizam“ površan i lažan, jer svi se kunemo u domaće, a ipak kupujemo uvozno. To se u nekim teorijama zove i licemjerje. I nitko nam nije kriv što za sve ove godine nismo bolje organizirali državu i učili od pametnijih država kako oni štite svoje. Ovi sam dana bio u Grčkoj gdje se na polici trgovina prodaje 5 različitih vrsta rajčice iz raznih krajeva Grčke, ali i iz uvoza. Cijene su različite i na svakoj polici jasno piše velikim slovima iz koje je regije ili države. Onaj tko ne može kupiti skuplje, domaće kupi jeftinije uvozno.

Prošli tjedan čelnici naših udruga opet su upozorili kako je na djelu nekontrolirani uvoz voća i povrća i kako su niske otkupne cijene te iste robe koja se u trgovačkim lancima prodaje 150 posto skuplje, a domaći potrošači kao ni proizvođači nisu osjetili smanjenje stope PDV-a. 

Predsjednik Zajednice udruga hrvatskih povrćara Hrvoje Gregurić kazao je da je 75 posto robe na domaćem tržištu, ne samo povrća, iz uvoza, a 90 posto je deklarirano 'kao domaće'. Predsjednik Hrvatske voćarske zajednice Branimir Markota kazao je da su hrvatski voćari, izuzev proizvodnje mandarina i jabuka, jer nedostaje 50 posto voća iz domaće proizvodnje, 'na koljenima'. Bio je kritičan i prema najavama države da će s EU novcima financirati izgradnju hladnjača za voće i povrće. Napravit će se hladnjače za voće i povrće, ali što ćemo staviti u njih?

I tako su voćari i povrćari nabrajali probleme koje imaju; od toga da zakon o nepoštenim trgovačkim praksama ne daje rezultate, nedostatku radne snage, preko toga da su otkupne cijene niske. Zaključili su kako ispada da je lakše otkupljivačima uvesti voće i povrće nego se baviti domaćom proizvodnjom. Istaknuli su i krivo deklariranje. "Akcija Kupujmo Hrvatsko je u modi, ali se roba lažira i ne može kikiriki ili banane, koje ne rastu u Hrvatskoj, biti deklarirane kao domaći proizvodi?

Previše nasada lješnjaka i oraha, a proizvodnje nema

Orasi

Iako je Hrvatska voćarstvo proglasila za stratešku granu poznati voćar Frane Ivković tvrdi da nešto opasno ne štima u sektoru. On kaže kako smo 2013. imali proizvodnju od skoro 300.000 tona voća, pa je to u 2014 palo na 230.000 tona, potom iduće godine na 200.000 tona. U 2016. proizvodnja se srozala na 150.000 tona, a godinu kasnije na samo 130.000 tona. Ovi su podaci poražavajući, ističe Ivković.

Procjenjuje da je proizvodnja jabuka pala na tek 2800 ha, dok smo samo prije 3 godine imali površine od 5.300 ha. Niske otkupne cijene, nedostatak radne snage u berbi i drugi problemi doveli su to toga da ljudi odustaju od proizvodnje.

Ivković tvrdi da se nalazimo u apsurdnoj situaciji jer voćari podižu nasade samo zbog poticaja, posebice onih ekoloških. Tako danas imamo najviše nasada oraha, čak 6697 ha, dok je pod lijeskom 4807 hektara. I to su većinom eko nasadi za koje se dobiva i do 8000 kuna potpore, a proizvodnje nema, na tržištu se ne mogu naći dovoljne količine oraha i lješnjaka unatoč velikim površinama.

Država očito ne kontrolira ovaj sektor i ljudi rade samo da bi uzeli potpore. Hrvatska ima oko 47.000 ha pod voćem, što su solidne površine. Ako imamo 4000 ha nasada jabuke, a proizvedemo 100.000 tona ispada da je prinos po hektaru oko 20 tona. A normalno bi bilo imati oko 50 do 60 tona. Možda je i to problem o kojem bi trebalo više pričati i zbog čega su drugi bolji od nas.

Miroslav Kuskunović

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje