Ribarstvo

U Jadran stižu nepoznate egzotične ribe, neke od njih i opasne za ljude

Agrovijesti
Sitna plava riba Fotografija: Thinkstock
Nijedna od invazivnih riba u Jadranu, pa ni fugu, ne napada ljude, no mogle bi završiti kao nečiji ulov pa s njima treba oprezno rukovati i nikako konzumirati vrste koje ne poznajemo

Ciparske vode polako gube bitku s prekrasnom, ali invazivnom proždrljivicom, poznatijom kao “lionfish”, morski paun ili riba lav te je samo pitanje dana kad će je kao neobičan ulov prijaviti i neki od hrvatskih ribara. U Institutu za oceanografiju i ribarstvo u Splitu šale se kako oni već imaju i internu kladionicu kad će stići prva dojava o toj grabežljivici.

No situacija je zapravo vrlo ozbiljna. Ribe koje smo dosad zadivljeno gledali u akvarijima ili dugometražnim animiranim filmovima, šarene, prugaste, točkaste, zubate, kljunate – neke i naoružane otrovnim bodljama – sve su veća prijetnja morskom svijetu Jadrana kakav poznajemo, njegovoj bioraznolikosti, ekosustavima, hranidbenom lancu, pa i čovjeku koji od njega živi. Globalno zatopljenje i klimatske promjene zbog procesa tropikalizacije privlače sve više toploljubnih vrsta u Jadransko i Sredozemno more te posljednjih godina bilježimo niz novih ribljih vrsta poput afričkog kostoroga, vladike arbanaškog, prugastog kljunaša, lampuge, morskog vepra, tupousne barakude, oštrozubog morskog guštera, čarobnog patkokljunčića, šiljatozube murine...

Ribari i ronioci na njih u početku gledaju kao na trofeje za slikanje. No budući da je riječ o invazivnim vrstama, nerijetko i agresivnim predatorima, od kojih bi se mnogi prije ili poslije mogli udomaćiti kod nas, pitanje je što ćemo loviti, jesti i kako će izgledati hrvatsko podmorje, uzmemo li u obzir da nas “napadaju” i invazivne alge, puževi, školjkaši..., za 20 ili 30 godina.

Lionfish donosi katastrofu Prof. dr. sc. Jakov Dulčić, voditelj Laboratorija za ihtiologiju i priobalni ribolov splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo, kaže kako ribe lavovi ili ribe pauni (Pterois miles i Pterois volitans), koje pripadaju razredu zrakoperki, još uvijek nisu potvrđene u Jadranskom moru pa još nije ni službeno utvrđeno ni njihovo hrvatsko ime. Prirodno područje rasprostranjenja P. miles je Indijski ocean, od Južne Afrike do Crvenog mora i Perzijskog zaljeva, dok je P. volitans prirodno rasprostranjena u zapadnom i središnjem Pacifiku do zapadne Australije.

No desetljeće nakon što su 1992. kao akvarijske vrste namjerno ili nenamjerno unesene u vode Floride, proširile su se duž cijele istočne obale SAD-a do Meksičkog zaljeva i Karipskog mora te se biološka invazija tih dviju vrsta u zapadni Atlantik smatra jednom od najbržih i ekonomski najštetnijih invazija morskih riba ikada zabilježenih.

– Ribe lavovi (pauni) su općenito karnivori (mesojedi). Narastu do 40 centimetara, a prehrana im uključuje razne vrste riba i rakova. Vrlo su sličnih vanjskih obilježja te se razlikuju samo u broju peraja. U zapadnom Atlantiku postali su glavni grabežljivci riba koraljnih grebena, smanjujući gustoću populacija više od 40 vrsta riba za više od 65% u samo dvije godine – kaže prof. Dulčić, koji smatra da je uspjeh njihove invazivnosti rezultat kombinacije više čimbenika – ranog spolnog sazrijevanja, visoke reprodukcijske sposobnosti, posjedovanja otrova za obranu te nedostatak predatora.

– Otrov tih riba uzrokuje oticanje, ekstremnu bol te paralizu ekstremiteta. Kod organizama slabijeg imuniteta može čak nastupiti i smrt u ekstremnim situacijama – ističe on.

Iako su te ribe spore i mirne, vrlo brzo se razmnožavaju i prilagođavaju novim staništima te postižu veliku brojnost, istiskujući autohtone vrste. Razmnožavaju se svaka četiri dana tijekom cijele godine i produciraju oko dva milijuna jajašaca godišnje koja plutaju morskim strujama i šire se na vrlo velike udaljenosti, što ih, kao i činjenica da vrlo brzo dosegnu zrelost, čini vrlo učinkovitima u koloniziranju novih grebena na račun domaćih vrsta.

No, najveća su opasnost za prirodnu ravnotežu, odnosno ravnotežu hranidbenog lanca u morskom ekosustavu, jer su izraziti grabežljivci na manjim, ribolovnim vrstama riba te predstavljaju i socioekonomsku opasnost. – Poremećaj u hranidbenom lancu očituje se i u tome što riba lav (paun) ima sve manje potencijalnih neprijatelja u Mediteranu, a to su prije svega morski psi, raže, kirnje te lampuge.

Kako je sve manje pripadnika spomenutih vrsta, događa se da ne postoji u dovoljnoj mjeri prirodna regulacija brojnosti te novopridošle – nezavičajne vrste u Mediteranu – kaže prof. Dulčić. Smatra se da je riba lav (paun) u Mediteran stigla iz Indijskog oceana kroz Sueski kanal. U Sredozemnom moru P. miles prvi puta je zabilježena 1991. u vodama Izraela, 2012. je ulovljena u Libanonu, 2014. na Cipru, 2015. u Turskoj i Grčkoj, a u vodama Italije 2016. kod Sicilije.

– Na Bahamima i Bermudi pokrenuta su dva programa upravljanja i uklanjanja tih riba koja su uključivala obuku, prikupljanje dozvola za njihovo uklanjanje te dodjeljivanje posebne zastavice za ronjenje koja dopušta ribolovcima podvodno uklanjanje tih vrsta. Javnim se seminarima te ribe promoviraju i kao izvor hrane s nadom da će ljudska konzumacija podržati razvoj ribarstva kod komercijalnih i rekreativnih ribara, što je upravo sada slučaj na Cipru, u Turskoj pa čak i Grčkoj – objašnjava Dulčić te dodaje kako se koristi i nova vrsta zamke koja se postavlja na veće dubine nedostupne roniocima.

Uz pomoć postavljenih kamera na temelju fotografija prepoznaje se je li unutar zamke riba lav ili neka druga vrsta. Prepozna li računalo ribu lav, vrata zamke ostaju zatvorena dok se u protivnom vrata otvaraju i riba može isplivati van. Druge pak metode borbe invazije protiv te ribe su organiziranje događanja ribolovnih i podvodnih ribolovnih turnira uklanjanja upravo tih vrsta. Na samo jednom takvom turniru na Bahamima 2009. u jednom je danu ulovljeno čak 1408 jedinki.

No da se ta vrsta nezaustavljivo širi, dokaz je da su, nakon brojnih nalaza na Cipru, u Turskoj i Grčkoj (uglavnom u Egejskom moru), Siriji, Egiptu, Izraelu i Libanonu, utvrđene i prve jedinke u Jonskom moru (Grčka i Italija, Sicilija). – Dospije li do Jadranskog mora, onda bi za njegove sjevernije dijelove u prvom trenutku ograničavajući čimbenik mogla biti temperatura (poglavito zimi kada su niske temperature mora), kao što je dosad bila uglavnom i za neke druge nezavičajne vrste.

No postoji opasnost da nakon ulaska uspostavi populaciju u njegovim južnijim dijelovima u kojima se već neke nezavičajne vrste vrlo često pojavljuju – tvrdi Dulčić te dodaje kako će veliku ulogu u dolasku te invazivne ribe, osim temperature, imati i tzv. BiOS (Bimodal Oscillation System) strujanja, koja su se prije zvala “jadranske ingresije”.

Mramornica ugrozila salpu

U očekivanju “lionfisha”, kojega možda preduhitre i neke vrste kojima trenutačno ne posvećujemo veliku pažnju, u Jadranu su pak dosad potvrđene 34 nezavičajne, odnosno alohtone riblje vrste. Oko polovice ih je uočena samo jednom. No druga polovica se, čini se, već udomaćila i uspostavlja populacije u Jadranu, a među njima je jedna od najvećih prijetnja tamna mramornica (Siganus luridus), egzotična vrsta iz Indijskog oceana, koje se već nalaze juvenilni primjerci.

– Ona obitava na dnima prekrivenim vegetacijom. Može narasti do 30 centimetara, a u bodljama na leđnoj peraji ima otrov koji za čovjeka uzrokuje jaku bol. Prvi je put primijećena prije desetak godina kod Mljeta, a danas se s tom vrstom sve češće susreću ribari na južnom Jadranu, čak i u sjevernom – ističe Dulčić. Osim što bode, tamna je mramornica velika opasnost po autohtone herbivorne vrste, kao što se u istočnom Sredozemlju događa već s autohtonom salpom. A nije se šaliti ni s egzotičnom srebrnoprugastom četverozupkom ili napuhačom (Lagocephalus sceleratus), koju zovu i fugu, riba balon, kuglakož... i meso joj je otrovno, a zabilježena je čak osam puta u srednjem i južnom Jadranu, sve do Tribunja kraj Šibenika.

– Oprez s tom vrstom! Iako je u Japanu serviraju kao deliciju pod imenom fugu, u zemljama EU zabranjena je konzumacija mesa te vrste kao i svih vrsta koje pripadaju porodici Tetraodontidae (četverozupke). Postoji, naime, velika opasnost da nepravilna priprema i konzumacija izazovu smrt jer u koži, mesu, spolnim žlijezdama kao i jetri tih riba postoji termostabilni otrov tetraodotoskin – kaže Dulčić.

Skreće pažnju i na lesepsijskog migranta plavotočkastu trumpetaču (Fistularia commersonii), koja je vrlo brzo dobila i nadimak “lesepsijski sprinter” i spada u grupu 100 najinvazivnijih vrsta u europskim vodama. – Ta vrsta je u 10 godina osvojila sve dijelove Sredozemnog mora, osim sjevernog dijela našeg Jadrana. Njezini primjerci se zasad uglavnom nalaze samo u južnim dijelovima Jadrana i izraziti je grabežljivac koji se hrani nekim vrlo važnim gospodarskim vrstama riba – objašnjava on te napominje kako su zapravo sve tri navedene invazivne vrste “lesepsijski migranti” – organizmi koji su aktivnom migracijom dospjeli iz Crvenog mora preko Sueskog kanala u istočni dio Mediterana.

Nezavičajnih ili alohtonih rakova deseteronožaca zasad je pak utvrđeno 15-ak vrsta, većinom jedan primjerak po vrsti. No dvije vrste su posebice brojne, a to su plavi rak (Callinectes sapidus) i lakonogi rak (Percnon gibbesi) koji su zasigurno uspostavili svoje populacije u Jadranskom moru.

 – Zadnji utvrđeni lesepsijski migrant u Jadranskom moru je vrsta glavonošca Sepioteuthis lessoniana, koju bi mogli nazvati velikoperajna lignja ili možda velikoperajna sipolignja zbog velike morfološke sličnosti te vrste lignje sa sipom – doznajemo od Dulčića, koji trenutačno radi i na knjigama “Nezavičajne vrste dekapodnih rakova i riba Jadranskog mora” (Dulčić & Dragičević) i “Ihtiofauna Jadranskog mora” (Dulčić & Kovačić), u kojima će biti opisani svi jadranski “gosti”, kao i one ribe za koje do sada nismo ni znali da žive u Jadranu, a oduvijek su tu. Mosor Prvan, stručni suradnik za pitanja mora u WWF Adria (Svjetska organizacija za zaštitu prirode) kaže kako invazivne vrste pojedinačno, uz prelov, klimatske promjene i onečišćenje, spadaju u najveće prijetnje ekosustavu mora.

No kako je more sustav u kojemu se prijetnje akumuliraju, teško ih je sagledavati odvojeno. Klimatske promjene, naime, omogućavaju širenje i adaptaciju invazivnih vrsta, a prelov i onečišćenje slabe otpornost lokalnih morskih ekosustava na invazivne vrste.

– Utjecaj čovjeka na okoliš, na morske ekosustave toliko je drastičan da su sada promjene svakodnevne i teško ih je uopće pratiti, a posljedice sada postaju vidljive i široj javnosti, ne samo znanstvenicima. Takve invazije uključuju i prirodno širenje organizama, ali do duboke je promjene morskih ekosustava doveo radikalan premještaj tisuća vrsta izazvan ljudskim aktivnostima poput pomorskog prometa, povezivanja mora kanalima, razvoja marikulture... pa su biološke invazije postale globalni problem – tvrdi Prvan. Čovjek je srušio baš sve prirodne barijere vremena i prostora omogućivši trenutačno miješanje vrsta između svjetskih mora, pa danas ne postoji morsko stanište u kojem nema invazija.

Brodovi su danas doslovno putujući biološki otoci koji nose vrste u obraštaju, balastu, sidrima i cijevima, a na kojem će mjestu stvoriti nova naselja zapravo je igra ekološkog ruleta, upozorava Prvan.

Ukupni ekološki, okolišni i sociološki učinci većine invazija u svjetskim morima ostaju neistraženi. No oni su primarni pokretači ekoloških promjena, stvaraju i modificiraju staništa, potiskuju autohtone organizme, služe kao vektori zaraznih bolesti (ako i same nisu patogeni) i ozbiljno ugrožavaju bioraznolikost. Kao takvi dovode do gubitka genetske raznolikosti, strukture staništa, povećavaju rizik od izumiranja i vode prema biološkoj homogenizaciji mora.

– Dugoročno gledano i laički rečeno, more će se prilagoditi, ali čovjek će ovaj bumerang osjetiti kroz utjecaj na ribarstvo, turizam i teško da će biti pozitivan – napominje Prvan. Kad je riječ o konkretnim vrstama, Prvan trenutačno kao najveću opasnost za biološku, ekološku i krajobraznu raznolikost infralitoralnog područja Jadranskog mora vidi tropske invazivne zelene alge iz roda Caulerpa. One prerastaju sve tipove dna priobalnog područja i potiskuju životinje koje su vezane za podlogu (spužve, koralji...), druge alge i morske cvjetnice.

Osim što druge organizme prerasta i zasjenjuje, C. cylindracea ispod svog gustog spleta talusa razvija detritusni sloj unutar kojeg, zbog biorazgradnje, dolazi do nastanka sumporovodika i anoksičnih uvjeta, što dodatno negativno djeluje na autohtone organizme.


 

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje