Ivo Grgić, profesor Agronomskog fakulteta u Zagrebu

Udjel uvoza u turističkoj potrošnji kreće se oko 50 posto

Agrovijesti
Ivo Ggrić profesor Agronomskog fakulteta u Zagrebu Fotografija: Jurica Galoić/PIXSELL
Relativno veliki dio potreba za povrćem i voćem za turizam se podmiruje iz uvoza, zatim nekih vrsta mesa. Istovremeno je znatan dio iz domaće proizvodnje kao što su jaja, svinjsko meso te slobodno možemo reći da je udjel uvoza u turističkoj potrošnji oko 50% pri čemu se on kreće od 80% do 30% ili je u prosjeku oko 50%. Dio hrane je skoro u potpunosti iz domaće proizvodnje kao što su pekarski proizvodi, ali su nažalost aditivi i dio brašna iz uvoza.Od ukupne domaće proizvodnje manji dio, oko 15%“ se plasira kroz turizam, ostalo je potrošnja domaćeg pučanstva i izvoz.

Hrvatska ima sve jači turizam, veći broj gostiju, bolju potrošnju i već se dvadeset godina govori o povezivanju zelene i plave Hrvatske - točnije turizma i poljoprivrede. Je li to floskula ili realnost koju kroz poljoprivredne politike nismo nikada realizirali?

Bogatstvo podareno puku ovoga područja u obliku prekrasnog mora i dostatnih raznovrsnih poljoprivrednih resursa, prvenstveno tla i vode, upućuju na zaključak da je „povezivanje Zelene i Plave Hrvatske“ realnost pa čak i nužnost. Nažalost, dostignuta razina zadovoljenja turističke potrošnje iz domaće proizvodnje pokazuje da je spomenuti slogan više jezična politička konstrukcija nedobrih, neki bi rekli i neodgovornih i nesposobnih političara za poziv kome nisu dorasli.

Jer dok se brzo povećava broj uvjetnih stanovnika tj. turista, količina domaće proizvedene to ne slijedi pa se s time i u turizmu udjel domaće proizvedene hrane smanjuje. Prognoze ukazuju da će to biti još i nepovoljnije, sve će se više konzumirati uvezeno a sve manje domaće. I naravno da se postavlja pitanje zbog čega Hrvatska ne može podmiriti potrebe za oko 280 tisuća novih uvjetnih stanovnik/godina koji sa svojom dohodovnom izdašnošću su daleko iznad prosjeka Hrvatske.

A danas zbog zajedničke poljoprivredne politike EU, gdje su ciljevi drugačiji i nama djelomično zadovoljavajući, čak i neki uvaženi znanstvenici mršte se na nas koji naglašavamo kao osnovni cilj „povećanje dohotka kroz povećanje proizvodnje“, a ne da je smisao državne intervencije „potpora dohotku bez obzira na količinu proizvodnje„.

Postoje li podaci o tome koliko hrane i poljoprivrednih proizvoda iz domaćih izvora se konzumira kroz turističku potrošnju, a koliko dio čini uvoz?

Točne podatke ne znam i mislim da nitko to ne zna, nego su to procjene kao rezultat nekih parcijalnih istraživanja i vjerojatno nisu daleko od stvarnog stanja. Treba napomenuti da su značajne razlike u udjelima s obzirom na vrstu proizvoda.

Relativno veliki dio potreba za povrćem i voćem se podmiruje iz uvoza, zatim nekih vrsta mesa. Istovremeno je znatan dio iz domaće proizvodnje kao što su jaja, svinjsko meso te slobodno možemo reći da je udjel uvoza u turističkoj potrošnji oko 50% pri čemu se on kreće od 80% do 30% ili je u prosjeku oko 50%.

Dio hrane je skoro u potpunosti iz domaće proizvodnje kao što su pekarski proizvodi, ali su nažalost aditivi i dio brašna iz uvoza.

Od ukupne domaće proizvodnje manji dio, oko 15%“ se plasira kroz turizam, ostalo je potrošnja domaćeg pučanstva i izvoz.

Na koji način je moguće povezati ova dva sektora u vrijeme globalizacije kada je hotelskim lancima lakše naručiti robu po nižim cijenama s bilo kojeg tržišta EU ili svijeta, nego nabavljati robu na domaćem tržištu?

Ivo Ggrić profesor Agronomskog fakulteta u Zagrebu

Nisam siguran da je hotelskim lancima to „lakše“, nego su oni često prisiljeni to činiti zbog pojedinačno male i neorganizirane domaće ponude. Količine koje se uvoze za turizam su za nas „velike“, ali su u stvari u širim okvirima tržno male.

A spomenuta razlika u cijeni se poništi transportnim troškovima uvezene robe pri čemu bi prednost domaćim proizvođačima trebala biti kratki put od polja do stola odnosno svježina. Sve to pod uvjetima ako zadovoljimo dva uvjeta a to su dovoljna količina i dobra kakvoća.

U toj zgodi će cijena postati manje bitna jer se kroz turističku potrošnju u konačnici generira veća cijena zbog nadograđene usluge, ugođaja i sl. odnosno turizam „podnosi i višu cijenu inputa. Ipak, za takvo ponašanje hotelskih lanaca je „opravdanje“ da bilježimo znatno brži rast turističke potražnje nego što mogu reagirati domaći proizvođači.

Domaća poljoprivredna proizvodnja je iz godine u godinu sve niža. Predsjednica je nedavno iznijela podatak da smo kroz potpore dali 40 milijardi kuna, a proizvodnja nam pada i niža je u svim sektorima i to od razine s početka 90-tih?

Ne bih se usuglasio da je ona sve niža i niža. Ona se sporo vraća na razine od prije 30 godina. Ali u tom razdoblju događaju se i druge stvari izvan poljoprivrednog sektora na koje nisu nađeni odgovori ili bolje rečeno rješenja.

Okončanjem Domovinskog rata s trećine do tada izvlaštenog područja osim demografskog sloma, koji se nastavlja i dalje, došlo je i do poljoprivrednog nazadovanja. Što vrijeme odmiče rješenja su sve kompleksnija. I danas je u Hrvatskoj jaka polarizacija proizvođača pri čemu nestaje veliki broj kapacitetima i proizvodnjom manjih gospodarstava a jačaju oni veći.

Značajan porast proizvodnji kod ovih većih nije nadomjestio smanjenje kod ovih manjih. Posljedice su primjetne kroz zapuštena polja, nestanak sela,...

Što je ono što hrvatska poljoprivreda i proizvodnja hrane može ponuditi turizmu na kvalitetan način u dovoljnim količinama i po konkurentnim cijenama?

Kratkoročno, hrvatski poljoprivredni sektor može ponuditi sve kao i do danas. Srednjoročno, pod uvjetom stvaranja proizvodnih udruženja s ciljem veće i stabilnije proizvodnje te organiziranog tržnog nastupa, može znatno više. Dugoročno, ako zoniramo pojedine proizvodnje te npr. odredimo sezonske potrebe za povrćem i k tome prilagodimo proizvodnju na otvorenom i u zaštićenim prostorima, riješili smo potrebe za povrćem, ne samo u turizmu nego i ukupno.

Ovi scenariji su ako je cilj turističku potražnju zadovoljiti iz domaće proizvodnje. Ali, to i ne mora biti glavni cilj jer povećanje proizvodnje uz smanjenje cijene koštanja, takve proizvode možemo i izvoziti, tako da je osnovni problem KAKO POVEĆATI POLJOPRIVREDNU PROIZVODNJU I POVEZATI PROIZVOĐAČE U PROIZVODNE ORGANIZACIJE.

Travanj je proglašen za mjesec Autohtonih proizvoda. Na EU razini imamo sve već broj zaštićenih proizvoda. Jesu li oni šansa za naše proizvođače i plasman kroz turizam?

Svaki pomak u promociji je hvale vrijedan iako mi nije jasno čemu tolika halabuka. To vam je slično kao što imamo vrsne košarkaše ali kao reprezentacija smo bliži trećoj ligi Sjever Hrvatska. I ovo spada u spomenuti pokušaj odmaka od pravog problema. Neka mi javnoslužbujući slavljenici kažu koliko je proizvođača uključeno u proizvodnju zaštićenih proizvoda. Koliko oni generiraju od ukupne zaposlenosti, BDP-a, sudjeluju u izvozu i sl. I koliko oni sudjeluju u prosječnom obroku građanina Hrvatske.

Osobno bih bio sretniji da imamo tri proizvoda sa 30 tisuća proizvođača i izvozom, izravnim ili posrednim, od 500 milijuna eura.

Nego, da se ne naljute na mene, zagorski mlinci koje proizvodi, nadam se od domaćeg brašna, nekoliko proizvođača. Naravno, svi zaštićeni proizvodi moraju biti više prisutni u turističkoj potrošnji i to one najviše dohodovne izdašnosti. Ipak, drugo je „ozbiljna„ poljoprivredna proizvodnja.

I u EU imamo države koje su zaštićene proizvode uspjeli proizvesti u tržno zanimljivim količinama (Italija) ali i druge koje imaju veliki broj zaštićenih proizvoda i relativno malu proizvodnju. Jer, procjena je Unije, ukupna prodajna vrijednost svih europskih proizvoda sa zaštićenim nazivima je oko 6% ukupne prodajne vrijednosti svih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda te proizvoda sektora vina i jakih alkoholnih pića. Vrijednost izvezenih proizvoda sa zaštićenim nazivima iznosila je u toj godini 11,5 milijardi eura, odnosno oko 15% od ukupnog izvoza proizvoda prehrambene industrije i industrije pića članica EU. I po mojoj procjeni teško je očekivati povećanje udjela, ali za proizvodno malu državu kao što je Hrvatska, postoji prilika koju treba iskoristiti.

Imate li možda neke podatke a koji način druge mediteranske zemlje, s jakim turizmom povezuju svoju poljoprivredu i turizam?

Ivo Ggrić profesor Agronomskog fakulteta u Zagrebu
Različiti su „modeli“ i sve ovisi od mnoštva čimbenika počevši od prirodnih proizvodnih uvjeta do strukture turističke ponude (hoteli, privatni smještaj,....). Države s razvijenom poljoprivrednom proizvodnjom kao što su Španjolska i Francuska u turističkoj potrošnji veći dio potreba za proizvodima koje mogu proizvesti podmiruju iz domaće proizvodnje, a manji dio se uvozi.

Biti u Francuskoj i ne piti njihovo vino, skoro je nemoguće. Brendiranjem Francuske kao zemlje kvalitetnih vina te vina kao sastavnog dijela obroka, uz izdašnu proizvodnju zasnovanu na velikom udjelu kooperativa, problem je riješen.

Drugačija je priča sa Grčkom, treća sa Austrijom i Švicarskom itd. Možda bi nam iskustvo Italije bilo najbliže koji su kroz klastere uspjeli izbjeći zamku pojedinačno malog obujma te se nametnuti i turističkoj industriji.

Da li bi udruživanje proizvođača bio jedan od načina da dođu do količina, jeftinijih troškova zajedničkog marketinga... da svoje brendove mogu ponuditi kroz turizam?

Naravno, to je jedan od izlaza u zaustavljanju negativnih trendova i jedan od oblika oporavka. S time treba započeti jučer jer već sutra nećemo imati koga poticati na udruživanje odnosno bilo koji oblik poslovnog povezivanja. I paradoksalno je da u stvarnosti jednostavnije dolazi do povezivanja većih tvrtki nego manjih proizvođača.

Jedan od razloga toga je mala razina profesionalizacije poljoprivrede a vrlo često i sujete proizvođača. Posebno kod proizvoda više razine dorade kao što su vino, prerađevine i sl.

Što smatrate ključnim za hrvatsku poljoprivredu, kako bi se negativni trendovi okrenuli?

Negativni trendovi su davno okrenuti, oni su pozitivni samo je tempo spor, te još nismo dostigli davno postignutu razinu proizvodnje. A pitanje je i kolika i kakva nam treba proizvodnja, kako ukupno tako i pojedinih proizvoda mi želimo.

Mi, nije skupnost nego zajedništvo tri „igrača“. Što želi DRŽAVA od poljoprivrede, koji su glavni ciljevi. Ako je cilj povećanje poljoprivredne proizvodnje, odredimo do koje razine, kojih proizvoda, koje intenzivnosti, na kojem području!

To treba biti signal proizvođačima na tim područjima, ako ih ima, a ako ne onda se moraju stvoriti novi proizvođači. Drugo su mjere iz seta zajedničke poljoprivredne politike ali i iz onog dijela što može Hrvatska samostalno da bi se postigli postavljeni ciljevi.

Treće je nastavak stvaranja imidža hrvatskog proizvoda i to nekoliko njih iz svakog seta kako na domaćem potrošačkom te više na ciljanim inozemnim tržištima. Ovako ozbiljan pristup bi polučio rezultate u pet šest godina.

Ovo nije posao za jednu vladu, ovo treba biti trajan proces. Jer, uz uvažavanje svega što prihvaćamo kroz EU poljoprivrednu politiku, neovisnost u sektoru hrane je više od strateškog pitanja.

Predsjednik ste Hrvatsko agroekonomskog društva i Kluba znanstvenika Udruge bosanskih Hrvata Prsten. Da li kroz te institucije razgovarate sa stručnjacima i razvijate viziju budućnosti hrvatskog agrara i proizvodnje hrane? 

Ivo Ggrić profesor Agronomskog fakulteta u Zagrebu

Društva čine članovi i ponekada je teško odvojiti aktivnosti člana od aktivnosti društva. Sve češće dolaze upiti i ponuda suradnje sa strane javne uprave ali i proizvođača. I sve dobro ali i loše što se učinilo u godinama koliko postoje udruge na čelu kojima sam trenutno ja, nije prošlo bez nas.

Pa i sva prije izrečena kritika dijelom je upućena i nama samima. Hrvatsko agroekonomsko društvo sudjelovalo je i sudjeluje u mnogim zakonskim i strateškim rješenjima državne uprave, s udjelom koji procijene nositelji politika. Jesmo li ponekada i mi bili neodgovorni, vjerujem da jesmo.

Nešto drugačije je sa UBH Prstenom koji se pokušava i s Klubom znanstvenika pozicionirati u svojoj prepoznatljivosti. Do sada je više rađeno na promociji udruge u Hrvatskoj te je djelovanje najčešće kroz tribine i sl. gdje su teme, zahvaljujući mome profesionalnom pozivu, u zadnje doba najčešće iz agrara. Koliko se to sviđa drugima u Prstenu, to ih ne pitam jer vjerujem da je hrana i proizvodni prostor interes sviju nas.

Ali članovi Kluba znanstvenika UBH Prsten su također uključeni u rješavanje problema koji su pred nama jer naš je slogan „Zajedno smo jači“.

 

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje