Miljenko Konjačić, predstojnik Zavoda za specijalno stočarstvo Agronomskog fakulteta

Uz dobru strategiju možemo podići stočni fond i proizvoditi više mesa i mlijeka te zadržati mlade na selu

Agrovijesti
Miljenko Konjačić, predstojnik Zavoda za specijalno stočarstvo Agronomskog fakulteta i potpredsjednik Baby Beef Fotografija: Damir Špehar/PIXSELL Pogledajte galeriju
Udruge stočara i govedara traže hitno donošenje strategije poljoprivrede do 2030. godine kako bi se obnovio stočni fond i podigla proizvodnja mlijeka i mesa u Hrvatskoj koja je „na koljenima“. Što se može napraviti i jesmo li zakasnili pitali smo izv. prof. dr. sc. Miljenka Konjačića, predstojnika Zavod za specijalno stočarstvo Agronomskog fakulteta u Zagrebu i potpredsjednik udruge Baby Beef.

Proteklih godinu dana u javnosti se provlači priča o tome da je hrvatsko stočarstvo i govedarstvo na koljenima, te da je hitno potrebno napraviti strategiju razvoja do 2030.? Je li to uopće moguće ili smo već zakasnili? 

Strategija razvoja hrvatske poljoprivrede je tema koja se aktualizira onda kada nastanu problemi u nekom sektoru. Moje mišljenje je da smo svakako trebali imati strategiju koja bi uključila sve sektore pa tako i govedarski sektor. Proizvodnja hrane ne smije biti tema dnevno-političkih prepucavanja, strategija ako i kada bude donesena, trebala bi se provoditi bez obzira tko je u određenom  trenutku na vladajućoj poziciji. Prošli tjedan je održano XIV. savjetovanje uzgajivača goveda na kojem uzgajivači između ostalog tražili da se konačno napravi strategija razvoja hrvatske poljoprivrede, ali i da oni budu aktivno uključeni u izradu iste.

Koliko je meni poznato, Ministarstvo poljoprivrede u suradnji sa Svjetskom bankom izrađuje nacrt Nacionalne strategije poljoprivrede i ruralnog razvoja te kreću u predstavljanje tog nacrta ovih dana. Međutim, nije mi poznato tko sve sudjeluje u izradi tog materijala, mislim da bi svakako trebalo uključiti sve dionike na koje će ta strategija imati direktan utjecaj.

Tu prvenstveno mislim na saveze i udruge poljoprivrednih proizvođača, ali i na akademsku zajednicu koja se bavi znanstveno istraživačkim radom u poljoprivredi.   

Koji su glavni uzroci propasti hrvatskog stočarstva i govedarstva? U kojem dijelu smo najugroženiji je li to proizvodnja mlijeka koja je pala ispod 50 posto domaćih potreba ili proizvodnja mesa koja je također na vrlo niskim granama? 

Nažalost, ukupna govedarska proizvodnja u Republici Hrvatskoj bilježi negativan trend. Kad me pitate koji sektor je ugroženiji, proizvodnja mlijeka ili mesa to je kao da me pitate da li je bolje da ostanem bez lijevog ili desnog oka, a znam da su mi oba potrebna! Dakako da situacija nije dobra ni u jednom od ta dva sektora. Kada promatramo sektor proizvodnje mlijeka tijekom posljednja dva desetljeća onda treba reći da je taj sektor ipak više bio u središtu interesa stručne i političke javnosti.

Naime, osmišljen je Program operativnog razvitka govedarske proizvodnje koji je primarno bio vezan uz povećanje proizvodnih kapaciteta u proizvodnji mlijeka. Program se provodio od 2004. do 2009. godine, a cilj je bila godišnja proizvodnja od 1,2 milijarde litara mlijeka. Treba biti iskren i reći da je došlo do određenog povećanja proizvodnje, no rezultati nisu bili ni približno onakvi kakvi su trebali biti. Najveća proizvodnja kravljeg mlijeka u našoj novijoj povijesti iznosila je 675 milijuna litara tijekom 2009. godine nakon čega je stalan pad proizvodnje koji je osobito naglašen ulaskom Hrvatske u EU. Prošle 2018. godine prema neslužbenim podacima proizveli smo svega 453 milijuna litara. 

Povećanja proizvodnih kapaciteta u proizvodnji goveđeg mesa u sklopu navedenog Programa razvitka govedarske proizvodnje gotovo da nije bilo, jer je proizvođačima goveđeg mesa tek na samom kraju provedbe Programa omogućeno sudjelovanje u istom.

Cilj je bio da se na kraju Programa proizvede preko 68.000 tona mesa. Bez obzira na navedeno, proizvodnja goveđeg mesa u Hrvatskoj tijekom provedbe Programa imala je lagani rast tako da je tijekom 2010. godine proizvedeno preko 55.000 tona nakon čega je uslijedio pad koji je osobito izražen nakon ulaska u EU. U hrvatskim klaonicama je tijekom 2018. evidentirana proizvodnja od oko 41.500 tona goveđeg mesa dobivenog od životinja utovljenih u Hrvatskoj.

Netko će reći da su u Programu postavljeni nerealni ciljevi i da to nije bilo moguće ostvariti. Iako se ne volim vraćati daleko u prošlost možda ipak treba spomenuti da se 80-ih godina prošlog stoljeća proizvodilo preko milijun litara mlijeka i oko 150.000 tona goveđeg mesa. Iz navedenog se da zaključiti da u Hrvatskoj postoje potencijali za znatno veću proizvodnju mlijeka i mesa nego što ju danas imamo.

Tvrdim da ako ćemo imati iste uvijete kao što imaju naši kolege u EU (pri tome mislim na one najrazvijenije: Njemačka, Nizozemska, Austrija….) da naši proizvođači mogu biti konkurentni i da neće sigurno napuštati svoje farme i svoja ognjišta te odlaziti iz svoje domovine.

Vrijednost uvoza svih vrsta mesa bila je u prvih devet mjeseci prošle godine 260 milijuna eura, a vrijednost izvoza 53 milijuna eura pa je pokrivenost uvoza izvozom u sektoru mesa svega 20%. Koliko je to loše i usudio bih se reći pogubno za državu koja je nekada imala razvijeno stočarstvo govedarstvo, svinjogojstvo i ostvarivala dobre izvozne rezultate? 

Miljenko Konjačić, predstojnik Zavoda za specijalno stočarstvo Agronomskog fakulteta i potpredsjednik Baby Beef


Definitivno nije dobro, ako malo detaljnije pogledate razdoblje prije Domovinskog rata vidjet ćete da je Hrvatska izvozila znatne količine junećeg mesa prvenstveno na tržište Italije, za koje je poznato da je izrazito zahtjevno te da traži ekstra kvalitetu. Ratnim zbivanjima osim što je narušen stočni fond došlo je i do narušavanja trgovinskih odnosa između Republike Hrvatske i zemalja u koje je prodavana hrvatska junetina. Završetkom ratnih zbivanja ponovno se intenzivira suradnja s inozemnim tržištima, međutim imamo problem jer nemamo dovoljnih količina zbog osjetnog smanjenja stočnog fonda, ali i zbog promjene genetske osnove u proizvodnji mlijeka.

Naime, novo izgrađene farme u sklopu Programa operativnog razvoja govedarske proizvodnje uglavnom su formirane kupnjom bređih holštajnskih junica. Osim toga, relativno dobra cijena mlijeka utjecala je i na naglašeno korištenje bikova visokih uzgojnih vrijednosti za proizvodnju mlijeka u populaciji simentalskih krava. Navedeno je dovelo do smanjenja mesne komponente u simentalske pasmine za koju je poznato da ima tzv . „plastični“ genom tako da u određenom trenutku selekcijskim pritiskom možete krenuti više prema proizvodnji mlijeka ili mesa. Smanjenje stočnog fonda, nedostatak teladi za tov te promjene u pasminskoj i genetskoj strukturi utjecali su da proizvođači junećeg mesa udruženi u udrugu Baby Beef počinju razmišljati o intenzivnijem uvozu teladi za tov.   

Što su napravila druge zemlje u okruženju za opravak svog stočarstva i što bi mogli od njih naučiti? Najbolji primjeru su Rumunjska ili Poljska odakle i danas uvozimo telad za uzgoj junadi koju kasnije izvozim širom svijeta? 

Poljska je po meni napravila najveći iskorak zato što je na vrijeme napravila svoju strategiju razvoja poljoprivrede koju podržavaju različite političke opcije i od koje se ne odstupa bez obzira tko je u određenom trenutku na vlasti. Osim toga, Poljska je napravila kvalitetan program ruralnog razvoja te je novac iz EU fondova usmjerila u velikoj mjeri na povećanje stočarske, odnosno govedarske proizvodnje.

U Poljskoj je došlo i do promjene pasminske strukture, osjetno su povećali udio mesnih pasmina tako da se danas počinju baviti čak i prodajom rasplodnih životinja mesnih pasmina. Istovremeno, Poljski proizvođači umjesto da proizvode telad za prodaju počeli su telad toviti do junadi tako da je danas jako teško kupiti telad za tov u Poljskoj. 

Rumunjski model je dosta drugačiji od poljskog, oni su se odlučili na popravljanje genetske osnove uglavnom korištenjem bikova mesnih pasmina (najčešće belgijsko plavog goveda) na postojećoj populaciji goveda. Međutim, vidljiv je i napredak ako govorimo o čistokrvnoj simentalskoj teladi koja je danas većeg okvira i s naglašenijim mesnim karakteristikama nego prije 20-ak godina. U posljednjih nekoliko godina i u Rumunjskoj se pojavljuje nešto teladi dobivenih od čistokrvnih mesnih pasmina iako to nije ni u približnoj mjeri kao što je to u Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj ili Mađarskoj.  

Proteklih dana svjedoci smo i pobune malih poljoprivrednika zbog državnog poljoprivrednog zemljišta. Država je odluku o raspolaganju vratila na JLS, a proklamirana je ideja da će prednost u dobivanju zemlje imati stočari. Je li to pravi put za oporavak stočarstva i koliko je zapravo našim stočarima potrebno zemlje po uvjetnom grlu stoke, te kako danas stojimo kod nekog prosječnog OPG koji se bavi stočarstvom? 

Miljenko Konjačić, predstojnik Zavoda za specijalno stočarstvo Agronomskog fakulteta i potpredsjednik Baby Beef


Proizvodnja mlijeka i mesa iziskuje odgovarajuće poljoprivredne površine za proizvodnju dovoljnih količina prvenstveno voluminoznih, ali i koncentriranih krmiva. Nikako nije dobro za stočarsku proizvodnju da se zemljišna politika mijenja gotovo sa svakom promjenom vladajućih struktura.

Prema trenutno važećem Zakonu o poljoprivrednom zemljištu stočari bi trebali biti u prednosti u odnosu na ostale poljoprivredne proizvođače što dakako podržavam. Međutim, koliko je meni poznato još se uvijek nije krenulo s natječajima, a većina naših stočara vapi za poljoprivrednim površinama kako bi mogli proizvesti odgovarajuće količine hrane za svoje životinje. No, osim proizvodnje hrane zemlja je stočarima bitna i zbog pravilnog zbrinjavanja, odnosno korištenja stajskog gnoja, gnojnice ili gnojovke sa svojih farmi.

Poznato je da pravilnim i pravovremenim korištenjem navedenih nusproizvoda s farmi održavamo plodnost naših tala koja su ionako već previše osiromašena. Kad me pitate koliko treba zemlje po uvjetnom grlu stoke onda odgovor nije jednostavan. Naime, sve ovisi o tome kakva je kvaliteta zemljišta koje dotično obiteljsko gospodarstvo posjeduje ili planira uzeti u zakup. Moram priznati da su i kreatori Zakona o poljoprivrednom zemljištu o tome vodili računa pa se prednost pri zakupu poljoprivrednog zemljišta dodjeljuje gospodarstvima koja ne zadovoljavaju uvjet prosječnog odnosa broja stoke i poljoprivrednih površina (1,0 ha oranice ili livade po uvjetnom grlu; 2,0 ha pašnjaka po uvjetnom grlu, ili najmanje 3,3 ha krških pašnjaka po uvjetnom grlu). 


Član ste udruge Baby Beef koja okuplja 300 proizvođača junećeg mesa i stoke koju izvozi diljem svijeta. Koliko Vaš OPG ima stoke i kako vi kao mladi čovjek, uz to i profesor na fakultetu, uspijevate održavati profitabilnost svog OPG-a? Imate li neka posebna znanja koja primjenjujete u poslovanju? 

Da moram priznati da mi je čast i zadovoljstvo što sam član Udruge Baby Beef koja je od svog osnutka napravila jako puno za proizvođače junadi u Republici Hrvatskoj.

Što se tiče našeg gospodarstva ono se govedarskom proizvodnjom bavi preko 50 godina. Prvotno se gospodarstvo bavilo proizvodnjom mlijeka da bi se 1978. godine počelo baviti tovom teladi, a kasnije i tovom junadi. Trenutno se na gospodarstvu godišnje utovi oko 240 junadi i proizvede oko 40.000 litara mlijeka.

Naše gospodarstvo je u pravom smislu riječi obiteljsko jer na gospodarstvu rade svi članovi obitelji Konjačić od onih najmlađih, mojih sinova Matije i Luke, supruge Željke do mojih roditelja. Mogu slobodno reći da u današnje vrijeme nije jednostavno održavati profitabilnost i držati glavu iznad vode.

Svakako preporučujem svojim kolegama uzgajivačima krava i tovljačima junadi, ali i svima ostalima koji se bave poljoprivredom proizvodnjom da svoju djecu šalju u poljoprivredne škole i na poljoprivredne fakultete jer znanje nam je svima itekako potrebno. Mislim da trebamo promijeniti svijest i ranija razmišljanja te zamijeniti onu našu staru izreku „odi dijete u školu kako se ne bi morao mučiti na poljoprivredi“ s novom „odi dijete u školu kako bi mogli primijeniti tvoje novostečeno znanje i vještine da se manje mučimo na poljoprivredi“. 

Udruga Baby Beef pokušava za meso koje proizvede od uvozne teladi dobiti oznaku Meso s hrvatskih farmi ali Vam ne uspijeva. Krenuli ste sa svojim vlasittim brendom i ušli u nekolicinu velikih trgovačkih lanaca. Je li imate dovoljno količina za izvoz i s domaće tržište? 


Moram priznati da mi nikako nije jasno zašto smo uopće izgubili oznaku Meso hrvatskih farmi, a gdje se to nalazi moja junad pa zar moja farma nije u Hrvatskoj? Kako sam i član Savjeta pri HPA za dodjeljivanje oznake Meso hrvatskih farmi pokušao sam promijeniti navedeno stanje, ali jednostavno nismo naišli na razumijevanje od mjerodavnih institucija.

Neka mi netko objasni koja je razlika između čistokrvnog limuzina oteljenog u Slovačkoj i čistokrvnog limuzina oteljenog u Hrvatskoj, jedina razlika je što nažalost nemamo takve teladi za kupiti u Hrvatskoj. To tele koje kupimo najčešće se u našim farma zadrži godinu dana, a nekad i duže. U tom razdoblju kad je na našim farmama jede krmu koja je proizvedena s hrvatskih polja, tovi se po hrvatskim pravilima, kontrolira se po hrvatskim propisima, bude zaklana u hrvatskim klaonicama i nema pravo biti označena kako bi  potrošači mogli odlučiti hoće li kupiti to meso ili meso uvezeno iz Poljske, primjerice. 

Članovi udruge Baby Beef pošto nisu uspjeli za svoje meso dobiti oznaku Meso hrvatskih farmi, a željeli su distinkciju između junećeg mesa tovljenog u Hrvatskoj i uvoznog mesa odlučili su krenuti u formiranje svog vlastitog brenda. Trenutno se sve više našeg mesa traži  kako od strane malih mesara tako i od strane velikih trgovačkih lanaca (Spar, Kaufland, KTC…).

Meso udruge Baby Beef je posebno označeno u vitrini tako da je potrošaču konačno omogućen izbor. Trenutno zadovoljavamo potrebe domaćeg tržišta jer je još uvijek dosta lanaca koji nude uvozno meso.

Na nama je da se još bolje organiziramo te da napravimo još veću promociju našeg proizvoda iza kojeg stoji mukotrpan rad naših farmera. Kada govorimo o potencijalima onda trebamo pogledati u prošlost, ako smo 80-ih godina mogli proizvoditi tri do četiri puta više nego danas znači da resursa imamo. Odluka je na svima nama hoćemo li razvijati govedarsku proizvodnju i tako razvijati ukupnu poljoprivrednu proizvodnju ili ćemo konstantno uvoziti hranu. 

Nedavno ste govorili o tome kako je potrebno da za ovaj posao promijenimo genetiku stoke koju imamo, upravo kako su to radile druge zemlje. Ima li država i naše institucije poput HPA, Savjetodavne i slično sluha za ovakve Vaše ideje? 

Prije 10-ak godina kad sam počeo pričati o križanjima mliječnih krava holštajn pasmine s bikovima mesnih pasminama moram priznati da tada to moje kolege agronomi iz HPA, savjetodavne službe te posebice oni koji su radili na otkupu mlijeka nisu najbolje shvatili. Neki su išli čak toliko daleko da su govorili da Konjačić hoće ukinuti uzgojno selekcijski rad.

Međutim, moj stav je bio da se mesnim bikovima osjemenjuju one krave koje su ispod prosjeka stada i od kojih ne želimo ostavljati pomladak za remont stada ili prodaju rasplodnog materijala, a tako ustvari povećavamo selekcijski pritisak jer ostavljamo telad od najboljih krava. Naime, u svakom stadu imate normalnu raspodjelu, imate krave koje su prosječne, natprosječne, ali i one koje su ispod prosjeka stada, a još uvijek reproduktivno sposobne i upravo te krave su kandidatkinje za osjemenjivanje s mesnim bikovima. Koliko takvih životinja ima?

U normalno konsolidiranim mliječnim stadima bez problema s reprodukcijom moguće je 15-30% mliječnih krava osjemenjivati sa sjemenom mesnih bikova. Normalna raspodjela prisutna je i u populaciji simentalskih krava, u tim stadima na tu skupinu najlošijih krava preporučujem korištenje simentalskih bikova s naglašenom uzgojnom vrijednosti za meso ili križanje s mesnim bikovima. Danas u ponudi smjena imamo na raspolaganju dovoljno simentalskih bikova koji  imaju uzgojnu vrijednost za meso preko 120 tako da  nije nikakav problem izabrati kvalitetnog bika koji će svoja tovna svojstva prenijeti na potomstvo.

Neki od uzgajivača koji osim proizvodnje mlijeka imaju i vlastiti tov junadi navedene modele su prepoznali, tako da danas imate farme koje bez problema rade po navedenim modelima. Osim navedenih modela svakako moramo povećati broj  krava mesnih pasmina u sustavu krava-tele.

Sustav krava-tele su prepoznale zemlje iz kojih mi danas uvozimo telad (Češka, Slovačka, Mađarska). Za navedeni sustav potrebne su nam pašnjačke površine koje su nažalost zbog nekorištenja obrasle raslinjem i zarasle šumskom vegetacijom tako da su potrebna velika ulaganja kako bi se ponovno dovele svrsi. 

Koliko bi se realno trebalo investirati u obnovu stočarstva, koliko bi za primjerice 10 godina uz velika ulaganja mogli utjecati na dizanje stočnog fonda i da li smo već zakasnili? 

Udruga Baby-Beef

Da to je zanimljivo pitanje i teško je na njega jednoznačno odgovoriti. Mislim da su ove mjere koje je predložilo Ministarstvo poljoprivrede da sufinancira kupnju junica i uzgoj rasplodnog materijala na dobrom putu da se pomogne govedarskom sektoru. Međutim, to su relativno mala sredstva i  pitanje je koliko će se uspjeti u nakani da se poveća stočni fond. Po meni, trenutni uspjeh će biti ako se uspije zaustaviti negativan trend smanjenja broja krava u Republici Hrvatskoj. Definitivno smo morali ranije  krenuti u pomoć hrvatskom govedarstvu, trebalo je iznaći mogućnosti za sufinanciranja uzgojnog i rasplodnog materijala, jer znate kad jednom krave odu iz farme teško da će se ikad više vratiti.

Napominjem da je povećanje stočnog fonda potrebno jer ako se zatvori neko od tržišta na kojima naši tovljači kupuju telad, njihova proizvodnja će biti dovedena u pitanje. I sad se ponovno vraćamo na strategiju koje mi nemamo ako se u njoj odlučimo da ćemo razvijati stočni fond kroz primjerice sustav krava-tele onda svi zajedno moramo iznaći mogućnosti i rješenja da taj sustav postavimo na zdrave noge.     

Mladi ljudi teško se odlučuju za stočarstvo. Što Vi govorite svojim studentima koji bi se htjeli baviti ovim poslom da li on ima budućnosti i je li isplativ dugoročno pošto zahtjeva angažman na farmi 24 sata dnevno 365 dana u godini što je svakako teže od drugih poljoprivrednih sektora? 

Govedarska proizvodnja je radno intenzivna jer za proizvodnju mlijeka i tov junadi treba pripremiti jako puno krme. Uzgajivači i tovljači goveda osim što moraju biti vrhunski stočari moraju biti i vrhunski ratari, dobro poznavati područje zaštite bilja, voditi brigu o okolišu itd. Radni dan je često prekratak da bi se napravili svi poslovi koje su planirali. Međutim, govedarska proizvodnja je najveći pokretač ukupne poljoprivrede na nekom području, ona aktivira jako puno drugih sektora te može biti motor razvoja poljoprivrede u Republici Hrvatskoj.

Svojim studentima stalno napominjem da se tovom junadi može zaraditi ako se kvalitetno radi, ali da nikako ne mogu očekivati nekakvu veliku zaradu u kratkom razdoblju. Udruga Baby Beef stalno radi na otvaranju novih tržišta tako da se danas utovljena junad prodaje osim u Italiju i Libanon naša tradicionalna tržišta i na područje Kosova, Iraka pa čak i Srbije. Udruga intenzivno radi na otvaranju turskog tržišta koje nam je jako interesantno jer se trenutno mogu postići najbolje cijene. Koliko je to tržište važno može se vidjeti iz primjera Srbije u kojoj je otkad prodaje svoju junad u Tursku porasla profitabilnost tovnog govedarstva i dolazi do povećanja stočnog fonda. Sve navedeno često prezentiram svojim studentima kako bi uvidjeli da se tovom junadi u Republici Hrvatskoj isplatiti baviti i da ako imaju kvalitetan proizvod ne bi trebali imati problema s plasmanom.

Ovdje svakako treba napomenuti da mjerama agrarne politike moramo omogućiti mladim ljudima koji se odlučuju na bavljenje ovim poslom da svoje znanje i ideje mogu realizirati kako bi ta proizvodnja bila isplativa. Ne smije se događati da se propisi stalno mijenjaju, nerijetko i na štetu naših proizvođača. Apeliram na našu administraciju koja propisuje Pravilnike i akte da u svoj rad svakako uključuju i poljoprivredne proizvođače kako bi zajedno donosili pravila po kojima ćemo svi zajedno onda raditi.    
 

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje