Proizvođači povrća

Zakon o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi miriše nam na predizborni trik

Agrovijesti
OPG Hrvoje Gregurić Fotografija: Marinko Petković
Hrvatska je, nažalost, propustila priliku na vrijeme zaštititi svoje proizvođače hrane, još prije ulaska u EU. Dok su druge agrarne zemlje, kao Mađarska osnivale stotine proizvođačkih organizacija, Hrvatska ih tek danas ima četiri. Trgovačke zakone su, sukladno pravilima WTO-a, pisali 'stručnjaci' u Ministarstvu gospodarstva, koji su poslije postajali direktori stranih trgovačkih  lanaca ili su se selili u HGK nakon smjene vladajuće garniture.

Pozdravljamo donošenje zakona o zabrani nepoštenih trgovinskih uvjeta u lancu opskrbe hranom, koji je u fazi nacrta, ako će nas on zaštiti od gramizivih trgovaca koji rabatom na rabat nastoje izbjeći plaćanje već preuzete robe, iako moram reći da nas predlagač ovoga zakona, Ministarstvo poljoprivrede, ništa nije pitalo, kaže predsjednik Saveza udruga povrćara Hrvoje Gregurić.

Dodaje da mu, što se tiče zakona, sve miriše na predizborni trik, jer je Nacrt prijedloga zakona izrađen zbrda-zdola, bez sudjelovanja onih na koje se odnosi. 

- Iako smo pokušavali više puta doći do bilo koga u Ministarstvu to nisu uspjeli. Inače je, kaže ovaj proizvođač povrća, kod nas praksa da se zakoni pa i operativni planovi te cijele strategije rade - odozgo, u dubokoj hladovini klima-uređaja u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici, gdje je sjedište Ministarstva poljoprivrede. Nitko ne obilazi teren da vidi kako je živjeti i raditi na plus 35 stupnjeva, nezadovoljan je Gregurić. 

Povrće

Proizvodnja povrća na samo 4,8 posto površina

Zato imamo to što imamo - nedovoljnu proizvodnju povrća na 70.000 hektara, što je samo 4,8 posto ukupnih obradivih površina u Hrvatskoj. Rezultat je to što se na uvoz povrća godišnje, prema podacima Ministarstva, potroši gotovo 80 milijuna eura. Rajčice su tu najveća stavka sa 12 milijuna eura, paprike devet, luk šest, krumpir pet, grah pet, krastavci pet, sušeno povrće pet, mladi  krumpir četiri, mrkva  četiri, zelena salata tri...  

Gregurić pojašnjava kako domaću salatu trgovci kupuju,početkom srpnja po jednu kune, a prodaju po dvije-tri kune po kilogramu. Dakle, zarada je 100 do 200 posto, a onda se još žale, posebno domaći trgovački lanci, kako ju ne mogu prodati i vraćaju nam je. S druge strane, strani trgovački lanci imaju jasna pravila poslovanja pa ako udovoljavate njihovim  kriterijima, što se tiče kvalitete, jednom preuzeta roba se ne vraća.

Domaći, pak, nizom rabata, kao što je jubilarni rabat, nastoje uopće ne platiti uzetu robu, što bi trebali učiniiti u roku 15 dana. Usto, naručuju previše robe, koju onda vraćaju, zbog prevelike cijene, a ne upitne kvalitete, jer ju ne mogu nikome prodati, tvrdi Gregurić. 

Dakle, nužno je da se obje strane, i proizvođači i trgovci, pridržavaju standarda koji su uvedeni još prije 10 godina. Naime, zna se  koja veličina kupusa, poriluka, patliđžana... mora biti u trgovinama. Salata se kalabrira, a vraća se nakon tri dana. No, i nadalje se  uvozi sve i svašta, a Gregurić ističe da nekome mora odgovarati da se toliko uvoze sumnjiva paprika iz Srbije, mladi luk iz Makedonije, a krumpir s Cipra. Iako se najviše povrća u Hrvatsku uvozi iz zemalja EU-a, Španjolske, Nizozemske,  Poljske...

Naši proizvođači paprike nemaju je kome prodati

Nije toliki problem uvoz oraha, badema i lješnjaka iz Kanade, SAD-a, Rumunjske i Bugarske, ali jeste limuna, čija je cijena na domaćem tržištu oko 30 kuna po kilogramu, jer domaćega limuna nema preko ljeta. Iako postoji "projekt limun", prema kojemu samo veći uzgoj limuna na Hvaru može zadovoljiti domaće potrebe. No, uvoznici se koriste prilikom pa uvoze limun čija kora dokazano sadrži nezdrave tvari.         

Naši proizvođači paprike iz Podravine, kaže Hrvoje Gregurić, ne mogu je na Zelenoj tržnici u Zagrebu prodati ni po tri kune pa ju bacaju, a uvozi se papirika  iz Srbije, gdje se dalje koriste pesticidi, koji su u EU zabranjeni. I nikome ništa. Osim toga, porez na hranu je u Srbiji 13 posto, a u nas 25 posto, što je dodatni uteg domaćim proizvođačima povrća, jer se samo 18.000 tona povrća godišnje izveze iz Hrvatske. Na OPG-ima se proizvede 70 posto domaćega povrća, što je oko 370.000 tona, a to nije dovoljno ni za domaće potrebe. 

Vlada je još prije deset godina donijela Operativni program za razvoj povrćarstva, kojim se željelo potaknuti veću proizvodnju, odnosno sadnju domaćega povrća. No, izostalo je ulaganje u napredne tehnologije, pakiranje i  skladištenje gotovih proizvoda pa tako i dalje uvozimo grašak iz Moldavije, tikvice iz Albanije, paprike i rajčice iz Jordana, grah iz Turske, Perua, Urugvaja...

Grah trešnjevac

Podravka grah uvozi iz Afrike?

Podravka, primjerice, grah za svoje konzerve uvozi iz Afrike i Kanade, a  na naš upit zašto odgovor je da je uvozni grah, kupljen na međunarodnim robnim burzama, upola jeftiniji od domaćega. Domaće je domaće, ali je uvozno jeftinije i tu nema mjesta za male domaće uzgajivače povrća, koji ga uzgajaju na hektar ili dva zemljišta.

Gregurić ističe da će tako i ostati sve dok Hrvatska, jedina u EU, bude poticala neobrađivanje zemlje. Naime, poticaji se u nas dobivaju i za livade i za pašnjake, a za proizvodnju, bilo čega, čini se - nikoga nije briga.

Udruge proizvođača hrane Ministarstvo gura u HPK koja ne funkcionira otkad joj je  bivši ministar poljoprivrede Jakovina ukinuo obvezno članstvo. Sad u HPK imate  nekolicinu ljudi koji ne znaju kamo bi se prije okrenuli, a komunikacija s Ministarstvom je katastrofalna. Ondje vam nitko neće ni na elektorničku poštu odgovoriti, a kamoli razgovarati s vama  i tražiti rješenja za globalne probleme, poput sankcija Rusiji, što je dovelo do ogromnih viškova robe u EU. 

Hrvatska je, nažalost, propustila priliku na vrijeme zaštiti svoje proizvođače hrane, još prije ulaska u EU. Dok su druge agrarne zemlje, kao Mađarska, osnivale stotine proizođačkih organizacija, Hrvatska ih tek danas ima četiri. Trgovačke zakone su, sukladno pravilima WTO-a, pisali 'stručnjaci' u Ministarstvu gospodarstva, prije 15-ak godina, koji su poslije postajali direktori stranih trgovačkih lanaca, ili su se selili u HGK nakon smjene vladajuće garniture. 

Proizvođači se u Španjolskoj i Italiji udružili prije 40 godina

Na našu opasku o potrebi udruživanja i zajedničkog nastupa proizvođača povrća na otvorenom tržištu, Gregurić kaže da za nešto takvo treba logistika kako bi se proizvođači posložili. Ima proizvođača povrća koji imaju po 20 hektara obradivih površina, a njih pet bi se trebalo udružiti kako bi 100 hektara zemljišta moglo biti isplativo za izgradnju sušare i skladišta, jer je riječ o ulaganju nekoliko milijuna kuna. Ovako ćemo i dalje imati samo tri posto povrća pod uzgojem u zaštićenim prostorima (plastenici i staklenici). 

U Španjolskoj i Italiji tisuće zadruga za uzgoj povrća su se udružile još prije 40 godina i nema izravne kupnje robe od proizvođača, što nakupci i trgovci u nas koriste pa bez rada i ulaganja, ali i bez brige hoće li tuča uništiti sve za samo nekoliko minuta, zarađuju i još zakidaju i potrošače. Zašto Španjolci i Talijanii mogu imati uređeno tržište, koje je sada zajedničko, a Hrvatska ne može, netko bi se u ovoj državi konačno trebao zapitati, zaključuje Gregurić.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje