Tjedni komentar

Zašto izvozimo našu non GMO soju, na čijoj bi preradi mogli zarađivati ogromne novce

Agrovijesti
Soja Fotografija: Thinkstock
Potražnja za konvencionalno proizvedenim zrnom soje je konstantno veliko, pa je tako potražnja samo u Europi oko 2,7 milijuna tona, dok se u Kini procjenjuje na oko 5 milijuna tona. Budući da Hrvatska stalno najavljuje veliki investicijski ciklus kroz Program ruralnog razvoja, koji bi trebao potaknuti razvoj poljoprivrede, bilo bi dobro vidjeti zbog čega država ne potraži investitore koji bi investirali u tvornicu za preradu soje jer bi na njima mogli zarađivati ogromne novce. A ne da kao danas izvozimo našu sirovinu, a uvozimo sojinu sačmu za koju bi valjalo vidjeti koliko u sebi sadrži GMO soje.

Posljednjih dana državne institucije, predvođene Ministarstvom poljoprivrede pohvalili su se medijima kako se vanjskotrgovinska bilanca poljoprivrede i hrane poboljšava, odnosno kako nam raste izvoz, a uvoz raste po nešto manjim stopama, pa smo eto sve bolji u končanom rezultatu. Deficit ovog sektora kontinuirano raste te je došao do gotovo jedne milijarde eura, pa ja svaka pozitivna promjena trenda za pohvaliti. Postoje sektori koji su se dobro snašli nakon ulaska u EU, počeli su više izvoziti, pronalaziti nova tržišta, dok je za pojedine izvozne robe tržište „proradilo“ samo za sebe. A jedan od takvih proizvoda je soja.

Soja je jedna od ratarskih kultura koju Hrvatska mnogo više izvozi nego što je uvozi te ostvaruje suficit od čak 84,5 milijuna eura i samodostatna je u proizvodnji. Naime, u 2017. izvezli smo 231.620 tona soje u vrijednosti od 89,2 milijuna eura, a uvezeno je 11.659 tona, vrijednih 4,7 milijuna eura. U kratkom vremenu hrvatska je udvostručila površine pod sojom, koja je postala jako atraktivna kultura za proizvodnju i jako tražena na svjetskom tržištu na kojem sve više dominira GMO soja. Prema tvrdnji objavljenoj primjerice u trgovinskoj publikaciji World Grain od ukupno proizvedene soje u svijetu tek 12 posto je non-GMO.

Potražnja za sojom u svijetu raste, jer su pojedina zemlje pod snažnim pritiskom rasta kupovne moći (Kina, Indija i dr.), prisiljene uvoziti sve više soje i sojine sačme koja se koristi u proizvodnji mesa, budući da drastično raste potrošnja mesa. Zbog sve veće potražnje za sojom, raste i njezina cijena, a kako se na konvencionalna način ne mogu postići veliki prinosi i količine, sve više zemalja se okreće proizvodnji GMO soje. Ona je postala dominantna, zbog čega je potražnja za NON GMO sojom postala nevjerojatno velika i na cijeni.

Deklaracija Dunav soja potkanula proizvodnju

Soja

Hrvatska je 2013. potpisala Deklaraciju Dunav soja o suradnji koju je sastavila udruga Dunav Soja, čije su potpisnice zemlje kroz koju protječe Dunav. Cilj ove inicijative koja povezuje zemlje srednje Europe jest da europski potrošači povećaju potražnju za hranom dobivenom iz domaće GMO-free soje, a u okviru toga je projekta u dunavskoj regiji sojom planirano zasijati 1,8 milijuna hektara. Od zemalja u okruženju, soja se najviše proizvodi u Srbiji - 645.000 tona, a na drugom je mjestu Hrvatska s 235.000 tona. Najbolji prinosi ostvareni su u Srbiji, 3,29 tone po hektaru, te u Hrvatskoj, tri tone.

Hrvatska je primjerice u 2013. imala pod sojom 47.156 hektara i ostvarila proizvodnju od 111.316 tona, dok je u 2017. površina pod sojom dosegnula 85.133 ha, a proizvodnja čak 207.769 tona. Iako se stječe dojam da se radi o dobrom poslu, jer poljoprivrednici na ovoj kulturi dobro zarađuju, ipak se iz robne razmjene uočava i jedan hrvatski paradoks.

Naime, iako izvozimo soju koja nije GMO, i to gotovo cijelu proizvodnju, s druge strane uvozimo i ogromne količine proizvoda za ishranu stoke na bazi soje (uljane pogače). Tako smo prema podacima HGK u 2017. soje izvezli 231.594 tona u vrijednosti od gotovo 90 milijuna eura, dok smo s druge strane imali i uvoz uljane pogače u količini od 185.056 tona odnosno za čak 66,95 milijuna eura. Podaci za prvih deset mjeseci prošle godine su još porazniji jer smo soje izvezli u količini od 90.500 tona, za 32, 65 milijuna eura, a uljane pogače uvezli čak 161.970 tona, vrijedne preko 58 milijuna eura. Uljanu pogaču Hrvatska najviše uvozi iz Slovenije i Brazila. Budući da Slovenija nema razvijenu proizvodnju uljarica, za pretpostaviti je da se, kao i u slučaju mesa iz Poljske radi o uvozu na tržište EU (vjerojatno iz Brazila), a potom se plasira među ostalim i na hrvatsko tržište. Iz Slovenije je na hrvatsko tržište u prvih deset mjeseci 2018. godine stiglo 83.701 tona uljane pogače vrijedne gotovo 29 milijuna eura, dok smo iz Brazila ovog proizvoda uvezli 10.628 tona vrijednog 3,5 milijuna eura.

Stručnjaci ističu kako je najveći problem to što hrvatska nema kapacitete za preradu soje, koja je postala izuzetno tražena roba na svjetskom tržištu, pa smo postali sirovinska baza odakle drugi kupuju soju, a potom nam prodaju uljanu pogaču (za koju je pitanje koliko u sebi sadrži koncentraciju GMO soje), koja se potom koristi u ishrani domaće stoke. Zanimljivo je da je u 2017. od Hrvatske soje najviše profitirala Srbija koja je kupila čak 100.158 tona naše soje, vrijedne 40 milijuna eura, te je istu u svojim preradbenim kapacitetima pretvorila u proizvode s dodanom vrijednošću i na svjetskom tržištu se pozicionirala kao jedan od najvećih izvoznika NON GMO sojine sačme.

Proizvodnja non GMO soje traži više ulaganja i truda, ali se sve više isplati

Soja

U svijetu se non GMO soja uzgaja na 4,1 milijuna ha dok se samo u Brazilu uzgaja na 2,2 milijuna ha. Cijene non GMO sojine sačme u Europi je oko 420 eura ( Italija ) do 474 eura za tonu ( sjeverna Nemačka ). Brazil je primjerice u sezoni 2016/17. proizveo 5 milijuna tona konvencionalne soje, dok im je ukupna proizvodnja soje iznosila čak 114 milijuna tona, na 33,9 milijuna hektara. Konvencionalno uzgojena soja čini oko 4,3% proizvodnje soje u Brazilu, a sve ostalo je GMO soja.

Proizvodnja non GMO soje traži više ulaganja i truda, ali se sve više isplati jer potražnja u svijetu raste i sve je više zahtjeva za konzumiranjem non GMO proizvoda. Poljoprivrednici se lakše i sve više odlučuju na uzgoj GMO soje – budući da herbicid Roundup rješava problem korova u bilo kojem stupnju razvoja biljke. Za 22 godine od početka uzgoja GMO soje ( 1,7 milijuna hektara – 1996. godine ) stiglo se do 185 milijuna hektara i približno 18 milijuna farmera iz 26 zemalja !!

Potražnja za konvencionalno proizvedenim zrnom soje je konstantno veliko, pa je tako potražnja samo u Europi oko 2,7 milijuna tona, dok se u Kini procjenjuje na oko 5 milijuna tona. Budući da Hrvatska stalno najavljuje veliki investicijski ciklus kroz Program ruralnog razvoja, koji bi trebao potaknuti razvoj poljoprivrede, bilo bi dobro vidjeti zbog čega država ne potraži investitore koji bi investirali u tvornicu za preradu soje jer bi na njima mogli zarađivati ogromne novce. A ne da kao danas izvozimo našu sirovinu, a uvozimo sojinu sačmu za koju bi valjalo vidjeti koliko u sebi sadrži GMO soje.

Miroslav Kuskunović

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje