Tjedni komentar

Zašto su sada svi opet nezadovoljni Zakonom o poljoprivrednom zemljištu?

Agrovijesti
Snijeg na oranicama Fotografija: Pixabay
Kada se podvuče crta onda je zaključak samo jedan i slobodno se može reći kako je najveći grijeh svih dosadašnjih poljoprivrednih politika upravo neodgovorno upravljanje poljoprivrednim zemljištem.

Kako to da niti jedna hrvatska Vlada do sada nije uspjela donijeti kvalitetan Zakon o poljoprivrednom zemljištu, pa se i nakon 25 godina od osamostaljenja koplja lome na tome kako i kome dati državnu poljoprivrednu zemlju da ju obrađuju kroz dugogodišnji zakup? Kako to da svaki put kada neka Vlada donese svoj Zakon ( i poništi zakone svojih prethodnika), tek nakon što on stupi u primjenu krenu kritike i optužbe sa svih strana da isti ne valja i da je u službi ili velikih tvrtki i kapitala ili ipak podržava male OPG koji se teško nose s konkurencijom? I kako to da kroz sve ove godine imamo sve više zapuštenih privatnih, ali i državnih njiva, a mi i dalje vodimo bitku oko istih državnih površina koje bi netko htio staviti u funkciju svoje poljoprivredne proizvodnje? A proizvodnja nam je sve manja.

Ovo su samo neka pitanja koja su postala svevremenska u Hrvatskoj, dok su u našem okruženju odvijaju globalna previranja i procesi koje mi očito ne vidimo i nastavljamo se vrtjeti u našem začaranom krugu „zemljišnog pakla“.

A evo samo jedan primjer. Investicijski fond Al Dahra iz Ujedinjenih Arapskih Emirata nedavno je u Srbiji kupio najveći poljoprivredni kombinat PKB i zajedno sa zemljom koju je kupio ranije, već sada u toj državi ima oko 20.000 hektara. Ista kompanija kupila je tijekom ljeta kompaniju Agricost koja je najveći poljoprivredni proizvođač u Rumunjskoj, ali i najveća ratarska farma na prostoru Europske unije. Vrijednost preuzimanja farme koja se prostira na 57.000 hektara procjenjuje se na preko 230 milijuna eura. Što će se dogoditi kroz dvije godine kada Hrvatska više ne budu imala mogućnost ograničenja prodaje zemlje stranica? Hoćemo li i mi postati meta ogromnog arapskog kapitala ili će netko iz EU, unatoč našem zaklinjanju u svetu hrvatsku zemlju koju stranci nikada neće moći kupiti, u što nas uvjeravaju svi naši političari, ipak pronaći način da kupi plodne slavonske i druge oranice.

Imamo li razloga za zabrinutost?

Sjetva

Sudeći po svemu što se ovaj tjedan moglo čuti na okruglom stolu o novom Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, koji je organiziralo Društvo agrarnih novinar Hrvatske, niti ovaj 14 ili 15 po redu Zakon nije na terenu provediv i tek su rijetki zadovoljni s njim.

Jedinice lokalne samouprave, koje su nositelji izrade Program raspolaganja državnom zemljom na svom području, žale se na to da nemaju ljudskog kapaciteta napraviti kvalitetne programe, suočeni su s birokracijom i nesređenim zemljišnim knjigama, zbog čega, kako tvrde proces izrade program teče sporo. A podaci kažu da je od veljače kada je usvojen Zakon o poljoprivrednom zemljištu do danas doneseno tek 351 program, dok je suglasnost na njih dobilo samo 56 programa. To znači da se kroz ove odobrene programe dala suglasnost za natječaje za oko 60.000 hektara državne poljoprivredne zemlje, od ukupno oko 400.000 ha koliko je zemlje u vlasništvu države u opticaju.

Poljoprivrednici koji su govorili na okruglom stolu tvrde da se kroz „samovolju“ općina, koje imaju mogućnost ograničenja broja hektara koje može dobiti neki PG na njihovom području, otvara prostor da oni koji sada državnu zemlju privremeno obrađuju, dođu u situaciju da umjesto 100 ili 50 hektara, dobiju 20 ili 40 ha, dakle manje nego što sad obrađuju. A mnogi su na temelju tih hektara dizali kredite, investirali u mehanizaciju, zapošljavali ljude, i možda postali konkurentni. I što sad ako im se zemlja oduzme i da nekim drugima? Ako se ograniči broj hektara (a, neki su to usporedili i s ograničenja iz doba komunizma), kako očekivati da onaj dio zdravih OPG-a diže dalje svoju konkurentnost bez zemlje.

Sa Zakonom nisu zadovoljni niti stočari, koji bi trebali imati prioritete pri dodijeli zemlje, jer nam je interes obnova stočnog fonda. Stočari tvrde, kako je zakon dobro zamišljen, ali nije provediv na terenu. Što ako JLS nemaju dovoljno zemlje za stočare, ili ipak imaju zemlje, ali nemaju stočare? Ne može se dijeliti zemlja samo na području matičnog JLS, inače se stočni fond nikada neće obnoviti, tvrde stočari.

Na kraju, zakon ne odgovara ni poljoprivrednim tvrtkama. Poljoprivredne tvrtke prijete zaustavljanjem svojih investicija jer u sadašnjoj pravnoj nesigurnost nisu sigurni da li im se isplati investirati, ako će im država ograničiti broj hektara, uzeti im ono što sad obrađuju i dati nekonkurentnim mali poljoprivrednicima. Mnogi mali poljoprivrednici htjeli bi zemlju samo zbog poticaja. Manipulacija na terenu i podijele zemlje po „babi i stričevima“ bio je „modus operandi“ ranije, pa se strahuje da bi mogao biti i sada. Poljoprivredne tvrtke nositelji su najveće vrijednosti proizvodnje. Tako 39 najvećih posjednika poljoprivredne zemlje imaju tek nešto više od devet posto svih ukupnih površina, a ostvaruju čak oko 45 posto vrijednosti poljoprivredne proizvodnje, što je dovoljan indikator da se ne bi naprasno smjelo od njih uzimati zemlju i dodjeljivati je ekonomski neodrživim gospodarstvima.

Sve ove kritike, dileme i rasprave predstavnici poljoprivrednika, Udruga, tvrtki, znanstvene zajednice, pa i nas novinara vodile su se bez predstavnika Ministarstva poljoprivrede koji su se opravdali brojnim obvezama dogovorenima ranije. Očito Ministarstvo smatra da su oni svoj posao odradili usvajanjem Zakona, i da je njegova primjena dobra bez obzira na to što s njim jako puno ljudi iz realnog sektora nije zadovoljno.

Kada se podvuče crta onda je zaključak samo jedan i slobodno se može reći kako je najveći grijeh svih dosadašnjih poljoprivrednih politika upravo neodgovorno upravljanje poljoprivrednim zemljištem.

Hrvatska poljoprivreda u razdoblju od 2008. do 2017. godine bilježi stalni pad vrijednosti proizvodnje te sve više zaostaje za ostalim članicama EU. Od ulaska u EU poljoprivredni output je pao 5 milijardi kuna, dok se u istom razdoblju izdvajaju značajna sredstava za potpore u poljoprivredi prosječno oko 3,2 milijarde kuna godišnje. A jedan od uzroka loših rezultata koje ostvarujemo u poljoprivredi upravo je i neučinkovito raspolaganje poljoprivrednim zemljištem.

Miroslav Kuskunović

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Prijavi se ovdje